U svojim kasnijim godinama, vjeran učenik Ivan bio je prognan na otok Patmos (Otk 1)
To je u stvari bila kazna na samicu. Ivan nije imao drugoga ljudskog kontakta na Patmosu osim ostalih zatvorenika. Bilo je to za ovoga starijeg slugu vrijeme krajnje hladnoće, gladi i mučne izolacije. Međutim, usred te kušnje Ivan je imao snažno viđenje Gospodnje.
“Kad ga opazih (Krista), padoh kao mrtav k njegovim nogama, a on stavi na me svoju desnicu i reče mi: ‘Nemoj se bojati! Ja sam Prvi i Posljednji, Onaj koji živi! Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova i imam ključeve smrti i podzemlja” (Otk 1,17-18).
Danas ja pokušavam zamisliti kako je to moralo biti u Ivanovoj situaciji. To je moralo biti vrijeme velike zbunjenosti i ispitivanja, čak i za ovoga pobožnog čovjeka. Zapravo, vjerujem da za Ivana stvari nisu mogle biti gore. Međutim, prve riječi koje je Isus rekao svome rastuženom sluzi bile su: “Nemoj se bojati!”
Pa i apostol Pavao je poznavao tu vrstu očajne osamljenosti. Međutim, usred svojih vlastitih kušnji, i on je vidio Isusa kako stoji pored njega te je bio u stanju izjaviti usred svoga progonstva: “Svi su me ostavili … Ali mi je Gospodin pritekao u pomoć i jačao me” (2 Tim 4,16-17).
I za Ivana i za Pavla prilike života nisu mogle biti mračnije. Međutim, oba su svjedočila da su u svojim kušnjama vidjela Isusa. Dragi kršćanine, sad ja imam pitanje za tebe: Vidiš li ti Isusa u svojoj sadašnjoj situaciji?
Isus je s tobom i možeš reći s pouzdanjem i autoritetom: “Krist stoji sa mnom. On mi daje snagu usprkos mojim prilikama.”
Autor: David Wilkerson