Baka je držala bebu u naručju te joj pjevala poznatu pjesmu. Njezina preslatka reakcija je nasmijala nju i mamu do suza.
Male bebe su kao spužve. Imaju toliko toga za naučiti od ovog velikog svijeta, a od trenutka kada prvi put udahnu zrak, one upijaju sve oko sebe, svaki pogled, zvuk, okus, miris i dodir.
Zbog toga što su nove na ovom svijetu, one nemaju pojma što rade. Sve što učine je prvi put. Sve je svježe, sjajno i mogućnost za novo sjećanje.
Kada ova baka uzme unuku u ruke i obaspe je ljubavlju i pažnjom, to nije samo važno za njen rast nego i za učenje, te dobro nasmije i baku i mamu.
Sa bebom u rukama, baka sjedi i pjeva. Pjeva pjesmu Louis Armstronga “I’m in the Mood” iz 1935. godine i beba odmah fokusira svoj pogled na baku.
Njen glas je nježan i topao i savršen je da bebi bude lijepo i ugodno. Kako baka više pjeva, tako i beba počne govoriti. Pokušava pjevati s bakom, a njezin trud izgleda tako slatko.
Beba ne prestaje ostvarivati kontakt očima, dok ispušta sitne glasove pokušavajući oponašati ono što čuje od bake. Njen pogled je fiksiran, a usta su u obliku slova “o”.
Mama drži kameru i ne može se prestati smijati. Čak i baka u jednom trenutku mora napraviti pauzu da uzme daha od tolikog smijanja. Ovo je tako dragocjen trenutak između tri generacije.
