Proučavanje Gospodnje večere dirljivo je iskustvo zbog dubine značenja koje ona prikazuje. Tijekom prastare proslave Pashe u večer uoči svoje smrti, Gospodin je utemeljio nov i značajan objed zajedništva koji dan-danas još uvijek blagujemo, a najuzvišeniji je izričaj kršćanskog štovanja. To je „odglumljena propovijed“, sjećanje na Gospodinovu smrt i uskrsnuće, te pogled u budućnost na njegov povratak u slavi.
Pasha je bila najsvetiji blagdan židovske religijske godine. Njome se svetkovala posljednja egipatska pošast prilikom koje su umrli egipatski prvorođenci a Izraelci bili pošteđeni zbog krvi jaganjca kojom su poškropili svoje dovratke. Tada su ispekli janje i jeli ga s beskvasnim kruhom. Bog je zapovjedio da se ova svečanost svetkuje u svim budućim naraštajima. Ta priča je zapisana u Izlasku 12.
Tijekom proslave, Isus i učenici pjevali su jedan ili više Halel psalama (Psalmi 111 – 118). Isus je uzeo kruh i zahvalio Bogu. Kada ga je razlomio i dao učenicima, rekao je: „Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje koje se lomi za vas.“ Na isti način uzeo je kalež, a kada je ispio gutljaj i dao njima, oni su pili iz njega. Rekao im je: „Ovaj je kalež Novi savez u mojoj krvi, koja se za vas prolijeva.“ Svetkovinu su završili tako što su otpjevali himnu i otišli napolje u noć na Maslinsku goru. Tamo je Isusa, kao što je bilo prorečeno, izdao Juda. Narednog dana, Isus je bio razapet.
Zapis Gospodnje večere u Evanđeljima nalazimo u Mateju 26,26-29; Marku 14,17-25; Luki 22,7-22 i Ivanu 13,21-30. Apostol Pavao o Gospodnjoj večeri pisao je u 1. Korinćanima 11,23-29 pod božanskim nadahnućem. (To je zato što Pavao, naravno, nije bio u sobi na katu prilikom njezine uspostave.) Pavlove riječi uključuju izjavu koju ne nalazimo u Evanđeljima: „Zato tko god nedostojno jede ovaj kruh ili tko nedostojno pije ovaj kalež Gospodnji, bit će odgovoran za tijelo i krv Gospodnju. Neka svatko ispita samog sebe te onda jede i pije iz kaleža, jer tko jede i pije, osudu svoju jede i pije ako u tome ne razabire Tijelo“ (11,27-29). Možda se pitamo što znači „nedostojno“ blagovati od kruha i vina. To može značiti zanemariti pravo značenje kruha i vina i zaboraviti golemu cijenu koju je naš Spasitelj platio za naše spasenje. Nadalje, to može značiti dopustiti da obred postane samo mrtav i formalan ritual, ili pak prići k Stolu s grijehom koji nismo ispovjedili. U skladu s Pavlovom uputom, svatko bi se trebao preispitati prije nego što pojede od kruha i popije od vina, i na taj način obratiti pažnju na ovo upozorenje.
Još jedna Pavlova izjava koju ne nalazimo u Evanđeljima glasi: „Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe“ (11,26). Time je ovaj obred vremenski ograničen – do Gospodinova povratka. Iz ovih kratkih zapisa učimo kako je Isus upotrijebio dva krhka elementa kao simbole njegova tijela i krvi, i postavio ih kao spomen na njegovu smrt. Taj spomenik nije bio napravljen od izrezbarena mramora ili oblikovana mjeda, već od kruha i soka od grožđa.
Obznanio je da kruh predstavlja njegovo tijelo koje će biti slomljeno – nije mu bila slomljena ni jedna kost, ali njegovo tijelo bilo je skoro neprepoznatljivo koliko je bilo izranjavano (Psalam 22,13-18; Izaija 53,4-7). Sok od grožđa predstavljao je njegovu krv, te je označio strašnu smrt koju će uskoro iskusiti. On, savršeni Sin Božji, postao je ispunjenje bezbrojnih starozavjetnih proročanstava o Otkupitelju (Postanak 3,15, Psalam 22, Izaija 53 itd.) Kada je rekao: „Ovo činite na moju uspomenu“, naznačio je da se taj obred treba nastaviti u budućnosti. Štoviše, naznačio je da je Pasha, koja je nalagala smrt jagnjeta i koja je gledala naprijed prema dolasku Janjeta Božjeg koje će oduzeti grijeh svijeta, sada zastarjela. Novi savez stupio je na snagu kada je Krist, Pashalno Janje (1. Korinćanima 5,7), bio žrtvovan (Hebrejima 8,8-13). Žrtveni sustav više nije bio potreban (Hebrejima 9,25-28).
