Što patnja čini u našem životu i zašto Bog dopušta da kroz nju prolazimo? Patnja stvara izdržljivost, koja jača karakter, što stvara nadu.
Kada patnja dođe često zastanemo i zamolimo Boga, kako bi nam dao ono što nam je potrebno kako bismo mogli uspješno proći kroz patnju. Ponekad, sama patnja neočekivano može postati odgovor na molitvu.
Naše iskustvo patnje, uz prisutnost i Božju pomoć, može nas pripremiti za buduća iskustva patnje. Biblija zapravo ovo dodatno objašnjava i uči nas da, kada prolazimo kroz patnju na određen način, možemo se zapravo početi radovati usred naših patnji.
Osobno nisam propatio onoliko koliko su mnogi, ali sam patio dovoljno da želim znati kako se to događa, odnosno kako se možemo radovati čak i kada se nalazimo usred patnje. Što bi se trebalo dogoditi u danima kada mi je najteže, zbog čega bih mogao reagirati na takav način? Kako bi radost mogla pustiti korijen i procvjetati usred mračnog i suhog tla patnje?
Jedan od najjasnijih tekstova koji ovo objašnjavaju jest Rimljanima 5, 3-4. Ako ste često čitali ove riječi, pročitajte ih ponovno, ali usporite dovoljno da možete osjetiti kako su zastrašujuće:
„I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom.“ (Rimljanima 5, 3-4)
Tko na ovakav način govori o patnji? Ne samo da trebamo primiti i tolerirati patnju kada dođe; trebamo se u njoj i radovati. Naša nada ne znači da samo trebamo preživjeti patnju; patnja na neobičan način čini našu nadu snažnijom. Patnja stvara izdržljivost, koja jača karakter, što stvara nadu. Je li vaše iskustvo boli srca i gubitka izgledalo ovako?
Prije dolaska patnje
Patnja sama po sebi ne stvara nadu. Patnja neće stvoriti nadu ondje gdje ona ne postoji. No patnja može poslužiti za osnaživanje i osvježavanje već postojeće nade. Bez obzira na ono zbog čega patimo i bez obzira na to koliko dugo patimo, nitko ne može proći kroz patnju na ispravan način bez istinske nade koja dolazi od Boga. Pogledajmo na stihove koji se nalaze odmah prije:
„Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje.“ (Rimljanima 5, 2)
Prije nego što patnja može osnažiti našu nadu, najprije trebamo imati najdublju, najsnažniju nadu u Bogu. Oni koji se mogu radovati tijekom iskustva patnje koje izgrađuje nadu, to mogu samo činiti jer imaju nešto na čemu mogu nadograđivati nadu. Oni se već raduju zbog nade u Božju slavu. To znači da je prvi korak prema uspješnom prolasku kroz patnju umiranje pouzdanju u nas same i učenje da se umjesto toga trebamo osloniti na Boga. Ako nas naša patnja okreće prema nama samima, što se često događa, vjerojatnije je da ćemo se naći u spirali očaja. No, ako nam patnja podiže pogled na Nekoga tko je izvan i iznad naše boli i problema, onda patnja može biti poput stuba koje vode do veće hrabrosti i radosti. Stube mogu biti vrlo strme i po njima može biti teško hodati, ali nas one mogu odvesti na čvršće tlo i plodniju zemlju, ali samo ako se ne pouzdajemo sami u sebe dok patimo. Patnja neće zastati kako bi nam pomogla, ako se prije toga ne pokorimo Bogu.
VIDI OVO: 12 razloga zbog kojih vas Bog može pozvati na patnju
Patnja stvara izdržljivost
Možemo jasno vidjeti kako nada može pomoći osobi da prigrli i izdrži patnju, no apostol Pavao ne staje s jednostavnim preživljavanjem patnje. On zahtijeva da patnja treba osnažiti našu patnju i da treba poslužiti radost. Kako se to događa? Prvo, pokazivanjem nama koliko toga Bog može učiniti kada dođemo do onoga što mi možemo učiniti.
Dio patnje jest i zastrašujuća sumnja da nećemo uspjeti, da će nas patnja koštati više od onoga što možemo dati, da će nam sutra biti posljednja slamka spasa. Ako se osjećate ovako, znajte da je Pavao znao kako vam je: „Ne bismo doista htjeli, braćo, da ne znate za nevolju koja nas je snašla u Aziji. Bijasmo prekomjerno, preko snage, opterećeni te smo već strepili i za život.“ (2. Korinćanima 1, 8) Ovo ne izgleda kao povećavanje nade. Ovo ne izgleda kao radovanje. Kako bi Bog mogao promijeniti osudu na smrt tako da postane nešto što daje život? Pogledajmo sljedeći stih: „Ali u sebi prihvatismo i smrtnu osudu da se ne bismo uzdali u same sebe, nego u Boga koji uskrsnu mrtve.“ (2. Korinćanima 1, 9)
Pronalazimo nadu u i izvan onoga gdje je naš kraj; na kraju svega onoga što mi možemo učiniti, reći i osjetiti, ako ondje pronalazimo Boga. Patnja stvara nadu, jer nam pokazuje, kao što nam ništa drugo ne može pokazati, da s Bogom možemo podnijeti više od onoga što mislimo da možemo. Drugim riječima, patnja stvara izdržljivost. Kako se oslanjamo na Boga, tako nas On osnažuje svojom silom: „…za svaku postojanost i strpljivost…“ (Kološanima 1, 11)
Patnja dokazuje postojanje karaktera
Drugo, patnja osnažuje nadu otkrivanjem i pojačavanjem onoga što smo. Možda nam se ne svidi ono što naša patnja otkrije, ali ona nam to otkriva. Mislili smo da smo strpljivi, sve dok se automobil nije pokvario po treći puta ove godine. Mislili smo da smo ljubazni i nježni, dok nas djeca nisu iziritirala. Mislili smo da smo snažni u vjeri, sve dok se supružnik nije razbolio i dok njegova ili njezina bolest nije postajala sve ozbiljnija. Patnja potresa naše duše, donosi grijeh na površinu i otkriva ono što je najgore u nama.
Ako je Bog započeo svoje djelo unutar nas, patnja također otkriva i hrani ono što je najbolje od Boga u nama. Apostol Petar opisuje ljepotu i vrijednost ovog bolnog procesa:
„Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere – dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša – stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista.“ (1. Petrova 1, 6-7)
Čudo Duhom ispunjene strpljivosti najjasnije sija u trenucima kada je naše strpljenje iskušano. Čudo ljubaznosti najbolje se pokazuje u situacijama kada najviše očekujemo da ćemo pronaći iritaciju i grubost. Čudo ljubavi izgleda još ljepše kada imamo svaki mogući razlog za usredotočivanje na nas same. Ugodne okolnosti mogu staviti veo preko ovih čudesa, ali patnja je ta koja ta čuda obasjava, otkrivajući Božje djelo, koje je bilo skriveno u nama.
Drugim riječima, izdržljivost stvara prokušan karakter. Naša strpljiva ustrajnost kroz patnju, s radošću, pokazuje da smo stvarni, da nismo grijehom-utamničene duše koje smo nekoć bili, nego nova Božja stvorenja, ona koja je On obećao dovršiti. (Filipljanima 1, 6)
VIDI OVO: Molitva u patnji: Kako moliti kada patite?
Karakter stvara nadu
Ako bismo mogli vidjeti da smo stvarni u Kristu, kako bismo se zbog toga osjećali u vezi naše budućnosti? Ako smo stvarni, ako Kralj nebesa živi u nama, ako posreduje za nas, ako je obećao da će se vratiti, onda je naša budućnost nevjerojatno svijetla i sigurna, bez obzira na to koliko nam se sadašnjost čini nepodnošljiva. Drugim riječima, karakter stvara nadu.
„Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostataka.“ (Jakovljeva 1, 2-4)
Patnja zahtijeva izdržljivost i dopušta nam da možemo vidjeti ono što Bog čini, kada odustanemo sami od nas samih. Izdržavanje poteškoća s Bogom jest ono što se događa unutar nas, dok nas On malo pomalo prilagođava na sliku svoga Sina. Dok se to događa, vidimo djeliće čuda onoga tko smo u Kristu. Kroz patnju, vidimo da smo osobe kakve nikada ne bismo mogle biti bez milosrđa.
Veće od olakšanja
Stoga, umjesto molitve da Bog očuva našu nadu tijekom patnje, možemo početi moliti neka Bog izgradi našu nadu tijekom patnje; da nas ovo razdoblje mraka zapravo dovede još bliže Bogu. Umjesto molitve za iscjeljenje i obnovu na ono gdje smo bili prije, možemo se moliti neka Bog upotrijebi ovu patnju za naš rast i kako bi nas vodio prema onome gdje Bog želi da budemo.
Jedna od osoba od koje sam jako puno naučio u vezi patnje jest Vaneetha Risner. Ona je patila jako puno; dijagnosticirana joj je dječja paraliza, izgubila je novorođenog sina zbog liječničke pogrješke i usred svega ovoga ostavio ju je i muž. No, po Božjoj milosti, ona je naučila patiti s više radosti od većine ljudi koje znam. Kada ju sretnete, Bog je jako vidljiv iz nje.
Ona je rekla sljedeće u vezi preobražavajuće sile njezinih iskušenja:
„Vapila sam i molila Boga da mi pomogne kako bih Mu mogla vjerovati, da se ponovno mogu povezati i pronaći nadu u onome što se činilo kao neprobojna tama. Trebala sam mir i nisam ga mogla pronaći nigdje osim u Kristu. Tada se moja vjera radikalno promijenila. Pronašla sam neobjašnjivi mir i nadu koje prije nisam iskusila; moj lagodan život bez problema nije donio ništa osim uživanja u sadašnjosti. Ali patnja je proizvodila nešto nepokolebljivo. Patnja je katalizator koji nas tjera na kretanje u jednom ili drugom smjeru. Nitko ne prolazi kroz patnju nepromijenjen.“ (“Patnja će te uvijek promijeniti”)
Patnja će nas promijeniti. Pitanje je hoće li nas promijeniti nabolje, hoće li nas usmjeriti bliže Kristu i hoće li nas učiniti sličnijima Njemu. Kada patnja dođe, molite se Bogu neka vam da ono što trebate primiti kako biste to preživjeli, izdržali. No nemojte ondje stati. Zamolite Ga neka učini ono što je učinio ponovno i ponovno za Vaneethu. Zamolite Boga neka učini patnju slugom vašeg mira, nade i radosti, koju imate u Njemu.
Izvor: DesiringGod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
