Čini se da je Ujedinjeno Kraljevstvo kao nacija bilo na silaznoj putanji moralnog pada barem posljednjih pola stoljeća, ali smo, bez ikakve sumnje, dotakli novu nisku razinu odlukom zastupnika da podrže potpomognuto samoubojstvo.
Rubikon je zapravo prijeđen jer je do sada primarna dužnost države bila zaštititi živote svojih građana. Ovo glasovanje će, međutim, dati državi ovlast da odredi kada i kako će njezini građani umrijeti. Dat će državnu ovlast da ubije.
Je li ovo bitno? Zagovornici potpomognutog samoubojstva rekli bi ne, jer osobna autonomija znači da svi imamo pravo odlučiti kada i kako ćemo umrijeti i da, u izbjegavanju patnje, ‘brižno’ društvo ne smije samo podržati, već i pomoći, da odluka. To je suosjećajna stvar, tvrde oni – a riječ ‘suosjećanje’ ovdje se često koristi, zajedno s implikacijom da su oni koji se ne slažu bezosjećajni i bezbrižni fanatici.
Nitko ne želi umanjiti stvarnost patnje
Oni su u krivu. Nitko ne želi zanijekati ili umanjiti stvarnost patnje i ne postoji ništa srceparajuće nego gledati nekoga koga volite dok je u boli, ali postoji velika razlika između toga da učinite sve što možete da ublažite tu bol i namjerno davanje ‘liječenja’ da izazove smrt.
Ako se promijenimo sa stava brige na namjerno ubijanje, pozivamo čudovište kaosa, neprijateljsko prema Bogu, da se nastani u našoj zemlji. Čudovište koje će, ako mu se pruži polovična prilika, progutati sve što mu se nađe na krvavom putu. Proglašavat ćemo svoju odanost duhu smrti.
Unatoč onome što zagovornici prijedloga zakona Kima Leadbeatera govore o čvrstim zaštitnim mjerama, stvarnost je da ako ovaj prijedlog zakona postane zakon, postoji velika opasnost da smrt koju odobri država – uključujući eutanaziju – postane zadana pozicija za liječenje svih onih za koje se smatra da imaju nisku kvalitetu života – života za koji liječnici procjenjuju da nije vrijedan življenja, što će uključivati ne samo starije osobe, već i ranjive osobe svih dobi, kao i osobe s invaliditetom i – prema dokazima drugih jurisdikcija u kojima je pomoć pri umiranju već legalna – svi oni koji se smatraju ‘neizlječivima’, uključujući one koji pate od Alzheimerove bolesti, mentalnih bolesti i depresije.
U Britaniji bez novca, s NHS-om koji se nalazi pred kolapsom, stvarno postoji velika opasnost da će resursi biti sve više ograničeni na one za koje se smatra da ih vrijedi spasiti, tako da bi se čak i naše trenutne neadekvatne odredbe za palijativnu skrb mogle smanjiti, umjesto poboljšati, i njega općenito se pogoršava.
Život je Božji dar
Dakle, kako se to slaže s kršćanskim vjerovanjem? Pa, Biblija uči da je život Božji dar, koji počinje začećem, i da smo stvoreni na Njegovu sliku – zbog čega svi, jednako i jednako, zaslužuju poštovanje i brigu.
Ono što se iznosi u ovom opasnom prijedlogu zakona ne samo da negira, nego i odbacuje to razumijevanje. Ono od života, zapravo, čini robu; nešto što treba cijeniti samo dok je traženo i korisno. Što je možda u redu – čak i razumno – ako Boga doista nema. Ali problem je u tome što postoji … i usprkos svim brbljavim poricanjima sekularista, Bog ostaje osobno povezan sa svojim stvaranjem i brine se.
Njemu je stalo do svakog muškarca, žene ili djeteta koji postoje, koji su ikada postojali ili će ikada postojati, i stalo mu je do Zemlje. U borbi za kontrolu sa Sotonom koja je započela u Edenu i još uvijek se vodi, On neće dopustiti zlu da pobijedi.
‘Suosjećanje’ koje zahtijeva da nam se dopusti okončati život drugoga, bez obzira na to koliko dobronamjerno bilo, nije na mjestu. Naše stvorenje ostaje pod Božjim suverenitetom, a svaki život je dragocjen. Naš preuranjeni kraj života, bilo vlastitog ili tuđeg, znači baciti dar u lice Darovatelju. Ali to je više od toga. Dok živimo na ovoj Zemlji, to je zato što Bog ima svrhu za nas.
Nevažno je ima li ta svrha veze s našim osobnim razvojem i spasenjem ili s tuđim. Ona je blisko povezana sa sudbinom koja nas čeka nakon smrti. Ako prekinemo i poremetimo taj vitalni proces, koji je vezan uz naše spasenje, dovodimo u opasnost vječnu sudbinu, ne samo onoga čiji život prerano završavamo, nego i sebe.
Potpomognuto samoubojstvo i eutanazija su UBOJSTVO
Koliko god tvrdnja bila nemoderna, potpomognuto samoubojstvo i eutanazija su ubojstvo – oduzimanje nevinog života. U Bibliji je ubojstvo označeno zločinom i izričito zabranjeno. Odabrati oduzimanje života je, dakle, pobjeda đavla, jer odvaja muškarce i žene od Boga. Dok živimo, svi mi imamo Bogom dano pravo izbora, ali jednom kada netko svojevoljno krene putem smrti, doslovno više nema povratka. To je ono što je ovdje na kocki – izbor između našeg vječnog spasenja i prokletstva. Potpomognuto samoubojstvo i eutanazija uništavaju nadu.
Pokušaj nametanja nacionalne službe smrti zagovornici pozdravljaju kao krajnju tvrdnju izbora i kontrole. ‘Ja ću izabrati vrijeme i način svoje smrti! Izbjeći ću bol!’ Ali ovaj pokušaj da se zadrži ‘kontrola’ do gorkog kraja – a kraj koji je ovdje predviđen je ‘gorak’ – u srcu je prkosno odbacivanje Boga, dok bismo Ga zapravo trebali vapiti za pomoć.
U rastućem kaosu i nasilju na našim ulicama, u raspadu ‘obitelji’ i u zapanjujućim razinama mentalnih bolesti koje sada pogađaju 1 od 4 stanovništva, već vidimo plodove naše pobune. Za opstanak naše nacije ključno je da kršćani sada vrate svoj glas i naviještaju spasenje koje dolazi samo od Boga. Od vitalne je važnosti da odbacimo kult smrti.
Autorica: Lynda Rose; Izvor: Christian Today
