Koliko god vama tama bila teška i ružna vama, ona nije tamna Bogu. On će donijeti svjetlo koje trebate u pravo vrijeme!
Kada je moja kćer Eliana imala 6 godina, napisao sam joj uspavanku koja je uključivala ove riječi:
„Ti, Eliana, podsjećaš me svaki dan da Bog uslišava molitve koje molimo.
I iako pada noć i ne možemo vidjeti, On će donijeti svjetlo kada bude pravo vrijeme za tebe i mene.“
Ovi redci za mene imaju duboko značenje. Rijetko ih mogu izrecitirati bez suza. Oni se odnose na produženo razdoblje onoga što kršćani nazivaju duhovnom tamom, mračnom noći duše ili krizom vjere, koju sam doživio godinu prije Elianinog rođenja. Budući da sam ovu priču pobliže ispričao prije nekoliko godina, neću je ovdje sve prepričavati. Međutim, želim ispričati trenutak kada je Bog unio svjetlo u moju noć, jer je to bio trenutak preobrazbe kada sam doživio biblijsku istinu koju David opisuje u Psalmu 139:
„l da bih pomislio: “Jest, neka me zastre tmina, neka svjetlo oko mene postane noć”, I tmina ne bi la za te tamna, noć bi bila svijetla kao dan, tmina kao svjetlo.“ (Psalam 139, 11-12)
Kažem da je to bio trenutak preobrazbe, ne samo zato što je svjetlost probila moju tamu, već zato što je vratila Davidovu poetsku poantu: da samo zato što je “svjetlo oko nas noć” i što iz raznih razloga gubimo Boga iz vida, to ne znači da je Svjetlo nestalo. U ovom sam trenutku iskusio da je Bog doista vjeran održati svoje obećanje da će biti s nama kada hodamo dolinom duboke tame (Psalam 23, 4), bez obzira na to opažamo li Ga ili ne.
Usprkos tmini koja vlada
Jednog proljetnog dana 1997. godine, iz razloga previše složenih i ometajućih da bi ih sada mogao opisati, Bog, koji je bio Sunce mog svijeta od moje mladosti, iznenada je postao zamračen na nebu mog duhovnog obzorja. Uopće Ga nisam mogao opaziti. Pokrio me egzistencijalni mrak; svjetlost oko mene bila je noć (Psalam 139,11). I moja je vjera bila u teškoj krizi. Ovo zastrašujuće iskustvo bilo mi je strano. Ali dok sam očajnički pretraživao Bibliju i knjige tražeći odgovore, brzo je postalo jasno da to iskustvo nije strano svecima u Svetom pismu.
U određenom smislu, to mi je trebalo biti jasno prije ove krize, s obzirom na to koliko sam često čitao opise mračnih noći poput moje u Psalmima, Jobu, Propovjedniku, Tužaljkama i tako dalje. Ali u drugom smislu, razumljivo je zašto nije. Kada osobno nismo iskusili takva dezorijentirajuća zamračenja i uznemirujuće sumnje koje ih obično prate, gotovo je nemoguće zamisliti kakva je zapravo “tama bez ikakvog svjetla” (Tužaljke 3,2). Sada sam se našao kako hodam kroz “dolinu duboke tame” (Psalam 23, 4). Zatekao sam se kako se molim s Hemanom Ezrahitom: “Stavio si me u dubinu jame, u krajeve tamne i duboke” (Psalam 88, 6). Zatekla sam sebe kako plačem s Davidom u očaju:
„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Daleko si od mog plača. Bože moj, vičem danju, ali ne odvraćaš; noću vapim i nema mi počinka.“ (Psalam 22, 2-3)
Sam sam se pitao kakva je neshvatljiva tama prekrila Krista kad je ispustio ovaj očajnički vapaj.
Duh Sveti je koristio moju tamu kako bi mi osvijetlio jasno biblijsko svjedočanstvo, da Bog iz različitih i duboko dobrih razloga ponekad određuje užasne mračne noći koje se spuštaju na njegovu djecu, u svrhu otkupljenja. I Bog je dao ove biblijske svjedoke kako bi pomogli ljudima poput mene “da se ne iznenade vatrenoj kušnji kao da se nešto čudno događa” (1. Petrova 4,12). Njihova iskustva dala su mi referentni okvir dok sam se pokušavao kretati kroz tminu.
I mi ne možemo vidjeti
Navigacija mi je, zapravo, tijekom tog vremena postala korisna metafora. Kako bismo objasnili što mislim, pogledajmo Davidov opis duhovne tame s više konteksta:
„Kamo da idem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem? Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u Podzemlje legnem, i ondje si. Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala. Reknem li: “Nek` me barem tmine zakriju i nek` me noć umjesto svjetla okruži!” – ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost.“ (Psalam 139, 7-12)
David na lijepi, pjesnički način, objašnjava da nije važno kamo ide; ide li u Božju nastambu, u nastambu mrtvih, na mjesto gdje Sunce izlazi ili zalazi, Bog je ondje s njim. Ako proširimo objektiv kako bismo uključili Psalam 139, 1–6, mogli bismo vidjeti kako David piše da Bog nije samo s njime, nego ga Bog u potpunosti poznaje. Bog je upoznat sa svim Davidovim putovima, čak i sa njegovim mislima. Kad je David na tako mračnom mjestu gdje izgleda kao da nema Boga, Bog je potpuno prisutan s njim i potpuno ga poznaje. Jer za Boga ne postoji tama.
Teološki seminar: ”Različita iskušenja”
Zašto je David mogao iznositi tako duboke teološke tvrdnje? Zato što je svoje teološko obrazovanje stekao na seminaru pod nazivom “Različite kušnje” (Jakovljeva 1,2), gdje su njegovi tečajevi bili “mnoge opasnosti, muke i zamke” i duhovna tama. Bavio se teologijom kao da mu život ovisi o tome. Dakle, kada je David likovao Božjom neprestanom spoznajom i vodećim prisustvom, čak i kad se spustio duboki mrak, nije se poetski izražavao koristeći romantični ideal; govorio je o stvarnosti koju je doživio. Teško stečeno iskustvo naučilo ga je upravljati životom, vjerujući Božjim pouzdanim obećanjima, a ne svojim nepouzdanim percepcijama i osjećajima; osobito kada je bio u tmini.
Sjećam se kada me pogodila misao “letjeti na temelju navigacije uz pomoć instrumenata” dok sam pokušavao shvatiti kako se snaći u svojoj olujnoj tmini. Kada piloti lete zrakoplovima u guste, tamne oblake, gube sve točke percepcije. Njihovim inače pouzdanim percepcijama odjednom se više ne može vjerovati, jer se može osjećati kao da lete vodoravno i ravno, iako se zapravo postupno, u spirali, kreću prema tlu. Opstanak u ovoj situaciji ovisi o povjerenju u ono što im govore navigacijski instrumenti u zrakoplovu, a ne o onome što im govore njihova percepcija i emocije. Moraju letjeti uz pomoć instrumenata.
To je David naučio u području vjere, što trebamo i mi naučiti. Jedna od najtežih i najvrjednijih lekcija koje učimo tijekom naših olujnih, oblačnih, duhovnih noći jest vjerovati onome što nam govore instrumenti Božjih obećanja, a ne onome što nam govore naše percepcije i osjećaji. Takva nas godišnja doba prisiljavaju na vjeru. Zbog toga su mnogi vjerni biblijski sveci naučili “hoditi po vjeri, a ne po viđenju” tijekom razdoblja velikog očaja (2. Korinćanima 5, 7).
Zašto čeznemo za svjetlom
Koliko god nam je potrebno i vrijedno naučiti vjerovati Bogu u mraku, da je s nama i da nas potpuno poznaje kada to ne možemo vidjeti, mi još uvijek duboko i s pravom želimo iskusiti tu istinu. Žudimo za Bogom da “osvijetli našu tamu” (Psalam 18, 28) jer “Bog je svjetlo i u njemu nema nikakve tame” (1. Ivanova 1, 5). Čeznemo za svjetlom, jer čeznemo za Bogom. Tako, u subotu, 23. kolovoza 1997., dok sam bio sam u kući, bacio sam se na pod dnevne sobe i molio Boga, opet, za svjetlo i oslobođenje. Molio sam nešto vrlo konkretno: „Gospodine, ako mi samo nekako šapneš da si još uvijek tu, a ja sam Tvoj sin, a cijela ova mračna sezona je nešto što dopuštaš u svoje dobre svrhe, mislim da mogu izdržati bilo što. Sve što trebam jest Tvoj šapat da sam ja Tvoj sin!”
Bog je odgovorio. Odgovorio je na takav način da svi pokušaji, koje je moj unutarnji skeptik koristio kao bi to pokušao objasniti kao nešto drugo osim uslišane molitve, izgledaju toliko nevjerojatni da su nevjerojatni. Ako želite konkretno znati kako, evo što se dogodilo; ukratko, Bog nije govorio čujnim šapatom nego preko prijatelja koji me je, nesvjesnog, uputio na određeni odlomak Svetog pisma. Kada je Bog odgovorio, donio je svjetlo u moju tminu. U Njegovu svjetlu opet sam vidio svjetlo (Psalam 36,9). Tada se, sasvim neočekivano, dogodio još jedan aspekt ove priče, koji je samo otežavao objašnjenje.
U pravo vrijeme
Nekoliko mjeseci nakon ovih događaja, moja supruga i ja radosno smo otkrili da očekujemo naše drugo dijete. Kad smo saznali da očekujemo djevojčicu, počeli smo tražiti pravo ime. Na kraju smo odabrali Elianu, što na hebrejskom znači ”moj Bog odgovara”. Izabrali smo ga kao spomen na taj trenutak uslišane molitve.
Eliana je rođena u subotu, 22. kolovoza 1998. Dan nakon njezina rođenja, pomislio sam: “Bog je negdje u ovo doba prošle godine uslišio moju molitvu”. Dakle, izvadio sam svoj dnevnik i shvatio da je Eliana rođena točno 365 dana nakon te uslišane molitve, odgovarajuće subote godinu dana kasnije. Prođe me drhtaj strahopoštovanja, dok mi iskazivanje najdublje zahvalnosti ispuni usta.
Bog je bio vjeran, ne samo svom obećanju da će izazvati “svjetlo da zoru u mojoj tami” (Psalam 112, 4), nego i svom obećanju da će biti potpuno i pažljivo prisutan u mojoj tami, čak i kada Ga nisam mogao opaziti. Zato me, čak i dvadeset i pet godina kasnije, gotovo svaki put kada se ovih stihova sjetim, izmame suze na oči:
„„Ti, Eliana, podsjećaš me svaki dan da Bog uslišava molitve koje molimo.
I iako pada noć i ne možemo vidjeti, On će donijeti svjetlo kada bude pravo vrijeme za tebe i mene.“
Izvor: DesiringGod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
