Uznemirujuća svjedočanstva o teškim situacijama u domovima za starije i nemoćne osobe neprestano pristižu iz raznih dijelova Hrvatske.
Najsvježije pismo koje je stiglo u redakciju portala Moje vrijeme ukazuju na to da su netrpeljivost i pohlepa duboko ukorijenjeni u sustavu.
Kada obitelj doživi potresno iskustvo ubrzo nakon što voljenu osobu smjesti u dom za starije, postavlja se pitanje: što učiniti dalje? Povratak kući često nije izvediv ako je zdravlje štićenika narušeno, dok premještaj u drugu ustanovu nosi neizvjesnost i financijske prepreke.
Obitelji se ustručavaju prigovarati jer strahuju da bi to moglo pogoršati odnos osoblja prema njihovim bližnjima, a prijava nadležnim tijelima ne čini se kao brzo rješenje. Mnogi ističu da im je jedina utjeha podijeliti svoja iskustva putem našeg portala.
Čitateljica Marina opisala je potresnu situaciju s bakom koja je boravila u privatnom domu na sjeverozapadu Hrvatske. “Bio je to privatni dom u kojem nam je vlasnica za baku, koja nije imala ni vlas kose na glavi, naplaćivala šišanje. Još tragičnije zvuči činjenica da je tražila tadašnjih 250 kuna za bakinu rođendansku tortu, iako je baka bila na samrti. Ni to nije sve. Baka je preminula 2. u mjesecu, ali nam vlasnica nije htjela vratiti novac za ostatak mjeseca”, ispričala je.
Čitatelji su više puta upozorili da se svaka dodatna usluga u domovima naplaćuje, a ugovori često predviđaju plaćanje cijelog mjeseca bez mogućnosti povrata dijela sredstava.
Osjećaj gorčine
Gospođa Željana podijelila je kako je njezina majka bila duboko potresena uvjetima u domu na jugu Dalmacije, uključujući lošu njegu, zdravstvenu skrb i hranu. “Kad god bih došla govorila mi je da joj od svega ipak najteže pada što se osoblje dere na nju i što mora jesti i ono što ne želi”, prisjetila se.
Slično iskustvo prenosi i gospođa Dragica, koja je s jednim domom na sjeveru Hrvatske potpisala ugovor kojim se obvezala plaćati unaprijed, bez prava na povrat novca u slučaju majčine smrti, bez obzira na datum. “Ono što me pak najviše razbjesnilo bilo je to što me baš nitko nije mogao nazvati kad je mami pozlilo, kako bih bila uz nju. Zvali su me tek nakon što je preminula”, dodala je.
Glas bivše djelatnice
Javila se i Marta, bivša radnica u domu za starije, koja je stala u obranu zaposlenika i uputila apel obiteljima. “Kao bivša djelatnica staračkog doma, mogu odgovorno tvrditi da boravak u takvim ustanovama za mnoge znači ubrzano psihičko i fizičko propadanje. Tome, uvjerila sam se, nisu uvijek krivi uprava i djelatnici. Mnogo je onih iz obitelji koji starijeg člana smjeste u dom, ali ga ne posjećuju i ne pitaju za njega”, naglasila je.
“Moja poruka je da bismo svi trebali osvijestiti da starimo i zamisliti kako bismo se osjećali da posljednje dane života provodimo među nepoznatim osobljem, tražeći utjehu od stranaca, umjesto u zagrljaju svojih bližnjih. Razmislite!” poručila je za portal Mojevrijeme.hr.
