Ukažimo na nekoliko utjeha za kršćane u vremenima trpljenja:
1. Sve pridonosi našem dobru (Rim 8,28).
Svetima iz svega zla dolazi dobro; iz sve tame dolazi svjetlo; iz sve žalosti dolazi radost. Svaka bol, oštra ili slaba, čini svoje djelo – upravo ono djelo koje je Bog isplanirao, upravo ono djelo koje ne bismo mogli postići bez nje.
2. Za svaku kušnju postoji posebna milost.
Dok kušnje otkrivaju slabost koja je u nama, izvlače i snagu Božju za nju – nove izvore snage i milosti koje ranije nismo poznavali. U nevolji možemo biti prilično sigurni da ćemo naučiti nešto više od Boga, nego što smo znali ranije – jer ona je samo da pruži priliku da se to iznese, pokazujući nam da on šalje kušnju.
3. Često vidimo da su najteže kušnje preteče naše najveće korisnosti.
Kad smo potpuno slomljeni i bespomoćni, onda smo bezopasni da nam se da uspjeh, jer Bog dobiva svu slavu. O, kakva je čuda Bog često činio sa slomljenim trskama!
4. Mi imamo Duha Svetoga kao našeg Utješitelja.
On je silan da utješi, ali i da posveti. Njegovo ime je Utješitelj. Njegova služba je tješiti. U vršenju te službe On primjenjuje svoju snagu ne samo neizravno kroz Riječ, nego i izravno na dušu, održavajući je i jačajući kad malakše ili je uznemirena.
VIDI OVO: Utjeha od Boga u kušnjama
Neiskazana je utjeha znati da postoji ruka, božanska i svemoćna ruka, položena na naš ranjen duh i da ga podupire. U vrijeme nesnosne žalosti, kad smo oboreni do praha zelje, što bi nam više trebalo u našoj potrebi od ruke koja može doći u bliski i izravan dodir s našom dušom da je podigne i ojača? Jer upravo tu ljudska utjeha podbacuje.
Prijatelji mogu reći mnogo da nas smire, oko našega klonulog tijela, ali ne oko klonulog duha. Njemu oni imaju samo dalek i neizravan pristup. Ali tu dolazi nebeska pomoć! Duh baca oko nas vječne ruke te smo nesavladivo podupirani. Ne možemo potonuti jer nas On podupire, tješi, bodri. A tko zna tako dobro podupirati, tješiti i bodriti kao On?
5. Vrijeme je kratko.
Nemamo mnogo dana da trpimo niti mnogo noći da bdijemo, čak i ako je naš čitav život ispunjen umornim danima i besanim noćima. ”… naša… sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja” (2 Kor 4,17). A uz kratkoću našega zemaljskoga razdoblja, znamo i da se dolazak Gospodnji primiče.
To je utjeha, jer to ne govori samo o kraju naše nevolje, nego i o početku našeg trijumfa; ne samo o našem pojedinačnom odmoru od nevolje, nego i o odmoru i izbavljenju čitave crkve zajedno. Jer tada će čitavo Kristovo tijelo biti proslavljeno sa svojim proslavljenim Gospodinom i nad njihovim glavama bit će vječna radost.
Zauzeli smo položaj i usred tame noći pazimo na prve zrake jutra. Stavljamo uho na zemlju i slušamo ne bismo li mogli usred svih glasova zemlje, buke rata, graje naroda, uhvatiti prve zrake kotača kola Gospodnjih – onih kotača kola koja će u zagrljaj zaručnice dovesti Prijatelja njezine mladosti, čežnju njezine duše…
Autor: Horatius Bonar; Izvor: Put života, br. 438
