Neki uobičajeni i ”prolazni” grijesi kasnije mogu uzrokovati velike probleme. U ovom članku autorica upozorava na njih šest na koje trebamo na vrijeme obratiti pozornost.
Osoba ili crkva, koje pokrivaju ili ignoriraju zloupotrjebu grijeha često imaju naviku dopuštanja drugih, ”manjih” grijeha. Nitko se jednog jutra ne probudi uz misli: „Danas ću počiniti male grijehe, jer oni nisu strašni.“ Umjesto toga, suptilni grijesi gomilaju se i tako s vremenom otvrdnu srce. Kao što je Bog rekao Kainu: „Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti.“ (Postanak 4, 7)
Primijetite kako Bog kaže: „A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu…“
U procesu pokvarenosti, kojemu pomažemo ili kojemu se odupiremo, manje pogrešne stvari uvijek dolaze prije većih.
U svome radu s crkvenim vođama i žrtvama zlostavljanja, primijetila sam obrasce grijeha koji prethode gotovo svakoj krizi. Da se netko pokajao ranije, sasjekao grijeh u korijenu ili držao svoje kolege odgovornima, situacije zlostavljanja bi se riješile na način koji odaje čast Bog, umjesto da eskaliraju.
U nastavku slijede šest grijeha, koji sami po sebi predstavljaju uobičajene, raznovrsne grijehe, no koji su uzrokovali da mnogi ne reagiraju u suočavanju sa zlom. Ovi grijesi mogu služiti kao ”grijesi prolaza”, koji omogućavaju grješniku da prijeđe na ozbiljnije grijehe. Moja je nada da možemo prepoznati manje grijehe prije nego što uzmu korijen, da možemo učiniti ono što je ispravno i da ne dajemo mjesta đavlu. (Efežanima 4, 27)
Ponos
Ponos je grijeh za kojeg smo svi ponekad odgovorni, koji nas može odvesti na opasan put. Ne mogu se sjetiti slučaja zlostavljanja u crkvi gdje ponos nije bio uzrok.
Često, crkveni vođe ne mogu vjerovati da ih je počinitelj prevario. Oni misle: „Zasigurno bih znao da je naš prijatelj ili kolega bio počinitelj.“ Ovo nije problem samo crkvenih vođa. Zajednice također ne vole biti u krivu. Za sebe često puta mislimo da smo mudri i da znamo pravilno razlikovati. Pretjerano smo sigurni u naše mogućnosti prosuđivanja karaktera. Ovakvo pretjerano samopouzdanje čini nas lakim plijenom za one koji laskaju i manipuliraju.
Zbog toga, kada žrtva kaže nekome da je njihov prijatelj zlostavljač, oni ne vjeruju u to. Oni ponašanje te osobe objašnjavaju govoreći: „To ne zvuči kao čovjek kojeg ja poznajem! Nisi u pravu!“ Često puta nam ponos ne dopušta da razmišljamo na način da smo možda i sami prevareni i da je osoba kojoj vjerujemo opasna. A zbog toga što ne želimo priznati da smo u krivu, pokrivamo zlostavljanje i ono se nastavlja.
Tračanje
Zajednice u kojima je tračanje uobičajena stvar prava su ”igrališta” za zlostavljače. Svi već tračaju sve, stoga nikoga ne čudi kada zlostavljač počne ocrnjivati žrtvu, govoreći ružne stvari o njoj. Kada žrtva potraži pomoć od svoje kongregacije, svi misle da umišlja i da laže.
Još jedna taktika zlostavljača, pogotovo onih koji se nalaze u ulogama pastora ili crkvenih vođa, jest manipuliranje kršćana da im se oni povjere. Pastor, savjetnik ili starješina može izmanipulirati cijelu zajednicu da trača i iznosi povjerljive stvari tom vođi zajednice.
Pastor može čak i izraziti lažnu zabrinutost za žrtvu i tražiti od ostalih članova da mu odmah jave ukoliko žrtva kaže bilo što loše o pastoru. Na taj način, odmah nakon što žrtva potraži pomoć od nekoga iz crkve, to se dojavljuje zlostavljaču, koji kreće u ”kontrolu štete”.
Ključno je u crkvama utemeljiti običaje govorenja istine, umjesto tračanja, ali govorenja istine u ljubavi. (Efežanima 4, 15) Razlikovanje između ovoga dvoje zahtijeva duhovnu zrelost, a za to nam je potrebna pomoć Duha Svetoga.
Idolopoklonstvo
Kada crkveno starješinstvo skriva grijehe zlostavljača, to je često slučaj zbog toga što oni vole zlostavljača, reputaciju koju taj zlostavljač donosi crkvi ili svoju osobnu reputaciju, više nego što vole Isusa. Isto vrijedi i za obitelji. Kada supruga pokriva pedofiliju svoga supruga ili kada roditelj skriva grijehe koje čini njegovo dijete, korijen toga je često idolopoklonstvo. Kada volimo bilo koga ili bilo što više od Isusa, odvratne se stvari mogu dogoditi.
Ono što nas štiti od toga da budemo sudionici u zlostavljanju jest iskrena ljubav prema Isusu i žarka želja za služenje Bogu, bez obzira na cijenu. Netko je mudro rekao: „Tišina u suočavanju sa zlom jest zlo: Bog nas neće držati bez krivnje. Ne govoriti znači govoriti. Ne djelovanje jest djelovanje.“
Obmana
Bez obzira na to lažemo li sami sebi ili drugima, obmana je vjerojatno najuobičajeniji i najobmanjiviji grijeh koji je napisan ovdje. Prečesto, kada se susrećemo s jasnim slučajevima zlostavljanja, odmah ih idemo opravdavati: „Siguran sam da je to bila samo iznimka, rekao je da mu je žao stoga to ne trebamo prijaviti, možda je u pitanju alkohol, stres na poslu ili je zbog mentalnog problema takav.“ U našim očajnim pokušajima vjerovanja da naši prijatelji nisu zlostavljači, radi mentalnu gimnastiku: izgovaramo sami sebi laži kako te ljude ne bi morali držati odgovornima.
Lažemo sami sebi i drugima govoreći: „Trebali bismo im oprostiti sedamdeset puta sedam,“ kao da oprost negira pravednost ili pomaganje potlačenom. Ne držimo druge odgovornima misleći: „Ma svi se mi borimo s bludom, mnoštvo ljudi ima problem s temperamentom,“ ili „ovaj čovjek ima iste probleme kao i ja, tko sam ja da mu bilo što govorim?“ Vidimo premlaćenog čovjeka s druge strane ceste, no nastavljamo prolaziti pored njega. (Luka 10, 25-37)
Tvrdimo: „Kao kršćani, trebamo iskazivati milosrđe,“ no u isto vrijeme ne iskazujemo milosrđe traumatiziranoj djeci ili suprugama čija su srca slomljena. Opravdavamo našu tišinu govoreći: „Ljubav pokriva mnoštvo grijeha,“ kao da Isus ne bi uspio zaštititi nevine ili kao da ne bi želio pravdu.
Grijesi pokajanih ispred Boga prekriva Kristova pravednost, no i dalje u ovome životu postoje posljedice za učinjeno zlo. Nakon što se kralj David iskreno pokajao, kraljevstvo je s vremenom palo u građanski rat, a njegova je obitelj bila uništena. Bog je oprostio Davidu, no nije ga poštedio posljedica grijeha. (2. Samuelova 12, 10-12)
Sebičnost
Ponekad kada vidimo nedopuštene stvari mislimo si: „To se mene ne tiče.“ Poput Kaina pitamo se: „Jesam li ja čuvar svoga brata?“ (Postanak 4, 9) Ne želimo intervenirati niti se na bilo koji način umiješati. Umjesto toga, zatvorimo jedno oko i umjesto da budemo poput dobrog Samaritanca, pretvaramo se da ne vidimo čovjeka pored ceste. (Luka 10, 25-37) Sebičnost i obmana su sestre; zajedno omogućavaju zlostavljanje ili toleriranje istog.
U svome sam životu imala primjere gdje bi me članovi crkve, prijatelji i članovi obitelji ekskomunicirali, jer sam prijavila zlostavljanje djeteta. To je rizik kojeg uzimamo kada na sebe stavljamo Isusov križ i kada Ga odlučujemo slijediti. Križevi nisu zabavni. Nošenje istih zasigurno nije lagano. No na završetku dana, trebali bismo moći reći da smo više voljeli ljude od odnosa s njima, da smo više voljeli našu zajednicu od našeg položaja u njoj i da smo više voljeli Isusa od naših života.
Požuda
Neuspjeh da se u nekoj crkvi adresira požuda ili seksualni grijeh otvara put prema mnogim oblicima perverzije. Na primjer, ako pastor gleda pornografiju, on može biti manje osjetljiv na grijeh te može početi ljude doživljavati kao objekte. Kada se suoči sa zlostavljanjem, ne reagira onako kako bi trebao. Možda umanjuje taj grijeh ili se osjeća da bi bio licemjer ako bi ga prozvao, s obzirom na to da i on ima problema s njim. Njegove su se oči naviknule na tamu. Njegov se um naviknuo na otpadništvo.
Zbog toga što ti grijesi njega više ne zabrinjavaju, ne uspijevamo ih prozvati i ne uspijevamo zaštititi kongregaciju od vukova. On postaje poput onih koji su opisani u poslanici Rimljanima 1, 21: „Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo.“
Nesumnjivo, postoje mnogi drugi grijesi koji mogu voditi prema zlostavljanju ili toleriranju istoga. Kao kršćani trebamo biti oprezni i čuvati naša srca čak i od onih društveno najprihvatljivijih grijeha. Kao članovi crkve, jedni druge trebamo držati odgovornima, kako grijeh ne bi pustio korijen u našim srcima i kako nas ne bi uništio. Tolerancija ili opravdavanje zlostavljanja u crkvama ne događa se preko noći. Ono nastaje kao rezultat ponavljajućeg grijeha i kroničnog ne pokajanja; nebrojenih slojeva grijeha koje smo počinili, za koje se nismo pokajali, sve dok nas opakost i zabluda u potpunosti ne preuzmu.
Autorica: Jennifer Greenberg; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoaliton.org koje vrijedi samo za portal Novizivot.net.
