Zašto je ujedinjenje kršćana u crkvama tako teško za postići? Ako ste poput mene, ovo pitanje može izazvati suze.
Spominjanje suza govori vam da ne govorim o nejedinstvu u crkvi općenito. Govorim o nepostojanju ujedinjenja među crkvama koje poznajemo i volimo i između kršćana koje poznajemo i volimo.
Uglavnom ne govorim o ne jedinstvu, potaknutom neslaganjima na višoj razini, oko primarnih kršćanskih doktrina; onih koje definiraju granice kršćanstva ili čak sekundarnih doktrina, odnosno onih koje definiraju, recimo, granice denominacije.
Govorim o daleko češćoj vrsti ne jedinstva, potaknutoj beskrajnom raznolikošću sukoba koji razbijaju odnose, pa čak i cijele crkve, jer ozbiljni, iskreni kršćani ne uspijevaju ponizno, nježno, strpljivo “podnositi jedni druge u ljubavi” i prestaju biti “željni održavanja jedinstva Duha u svezi mira”. (Efežanima 4, 1-3)
Ako ste poput mene, vidjeli ste previše ovoga i pitate se, ponekad sa suzama: “Zašto je ujedinjenje kršćana u crkvama tako teško za postići”?
Ali, ako ste poput mene, ovo bi pitanje moglo otkriti i pogrješne pretpostavke, koje imamo o tome kakvo bi kršćansko jedinstvo trebalo biti. Ono što sam otkrio da se krije iza mog pitanja i ne mislim da sam ovime mislio nešto neobično, bila je ova pretpostavka: ujedinjenje između kršćana koji vole i pouzdali su se u Krista, ispunjeni su Njegovim Duhom i uvelike se teološki slažu, ne bi trebalo biti tako teško. Na prvi pogled to djeluje razumno. Ali razumna pretpostavka ne čini ispravnu pretpostavku, pogotovo kada je Biblija ne podupire.
Ujedinjenje je uvijek bilo teško za postići
Nemojte me pogrješno shvatiti: Bog je za ujedinjenje između Božje djece. Sveto pismo opisuje iskustvo jedinstva kao “dobro i ugodno” (Psalam 133,1) i zapovijeda svim kršćanima neka marljivo teže “biti istog mišljenja, imati istu ljubav, biti u potpunoj slozi”. (Filipljanima 2, 2) No nigdje u Bibliji Bog ne obećava da težnja za ujedinjenjem, čak i među pravim, Duhom ispunjenim, iskrenim kršćanima, neće biti teška kao što često jest, kao što ne obećava da borba s našim unutarnjim grijehom neće biti teška, koliko god to često bila teška, da patnja neće biti tako razorna kao što jest ili da čitavo nastojanje kršćanske ljubavi, čiji je jedan od aspekata težnja za jedinstvom, neće biti tako skupo i ljudski nemoguće kao što jest.
Ako ništa drugo, činjenica da Novi zavjet bilježi toliko mnogo kršćana koji se bore i ne uspijevaju biti ujedinjeni, trebala bi nam pokazati da je jedinstvo sve samo ne lako za postići. Trebamo samo pročitati Pavlove poslanice kako bismo to vidjeli. Evo samo malog uzorka koliko često govori o pitanju ujedinjenja:
- Pavao kori Korinćane zbog njihove “svađe” i “podjela” (1. Korinćanima 1,10-11).
- Upozorava Galaćane na opasnosti “suparništva, razdora, podjela” (Galaćanima 5,20).
- Preklinje “Evodiju i Sintihija [u Filipima] neka se slažu u Gospodinu” i moli druge da interveniraju (Filipljanima 4,2).
- Upućuje Kološane: “Opraštajte jedni drugima kao što je Gospodin vama oprostio”. (Kološanima 3,13)
- Pavao potiče Efežane neka se ne upuštaju u “pokvareni govor” kako “ne bi ražalostili Duha Svetoga Božjeg“, i neka otpuste “svaku gorčinu i gnjev, svađu i klevetu zajedno sa svakom zlobom”. (Efežanima 4,29–31)
Mogao bih citirati još mnoštvo stihova. Zbog toga kažem da Biblija ne podupire naše pretpostavke da kršćansko jedinstvo ne bi trebalo biti tako teško za postići i održati. Bilo je ovako teško od najranijih dana Crkve.
Zašto je ujedinjenje teško za postići?
U redu, Bog ne obećava da postizanje ujedinjenja neće biti teško i očito, oduvijek je bilo teško za postići. Ali to nas još uvijek ostavlja s pitanjem: “Zašto je jedinstvo u crkvi tako teško”?
Postoji, naravno, beskonačan broj faktora. Uzmite u obzir da crkva u bilo kojem trenutku može biti pod teškim duhovnim napadom (Efežanima 6,12), da se u nju mogu infiltrirati vukovi u janjećoj koži (Djela 20, 29). Može biti pogođena “suparništvima, neslogama, podjelama”, koje potiču nevjernici koji misle da su kršćani (Galaćanima 5, 19–21), pokušavajući navesti nezrele vjernike da se uključe u svađe i podjele (1. Korinćanima 3, 1–4), i tako dalje. Ali navest ću dva važna razloga na visokoj razini, koja izvlačimo iz Svetog pisma u vezi toga zašto je jedinstvo u crkvi tako teško za postići kao što jest, odnosno zašto je, za našu krajnju radost i svoju slavu, Bog osmislio da to bude tako teško koliko jest.
Naše nas ujedinjavanje oplemenjuje
Sveto pismo nam govori da je Krist “sam grijehe naše ponio svojim tijelom na drvo, da grijehu umremo, a pravednosti živimo”. (1. Petrova 2,24) Drugim riječima, Kristova zamjenska, pomirbena smrt kupila je dar našeg oproštenja, to jest, On je “ponio naše grijehe” i kupila je dar naše svetosti, “da bismo mogli umrijeti grijehu i živjeti pravednosti”. Naša svetost je dar Božje milosti. Što znači da je sve što Bog osmisli kako bi nas promijenio u obličje svog svetog Sina, veliki dar. Ali posvećujući darovi obično dolaze kroz pakete boli, jer naučiti umrijeti za grijeh i živjeti za pravednost je gotovo uvijek teško i često bolno.
Zato je obično teško “održati jedinstvo Duha u vezi s mirom”. (Efežanima 4,3) Pavao piše da “odbacimo našeg starog ja, koji pripada našem prijašnjem načinu života, koje je pokvareno prijevarnim željama”, traži od nas da umremo grijehu i da se obučemo u ”novog ja stvorenog po obličju od Boga u istinskoj pravednosti i svetosti”; da živimo prema pravednosti. (Efežanima 4, 22-24) Naša težnja za jedinstvom osmišljena je kako bi nam pružila mnoštvo prilika za umiranje vlastitim grijesima i kako bismo nosili grijehe drugih.
Naše ujedinjenje uzvisuje Krista
Kakav vam prizor pada na pamet kad čitate Kristove riječi: “Po tome će svi znati da ste moji učenici ako budete imali ljubavi jedni prema drugima”? (Ivan 13,35) Sklon sam zamišljati neku vrstu idilične kršćanske zajednice ljubavi; neku vrstu kršćanske zajednice kakvu nikad nisam vidio, čak ni u Svetom pismu, čak ni u onim prvim, idiličnim poglavljima Djela apostolskih.
Što je Krist ovdje imao na umu? Možemo to vidjeti u prethodnom stihu: “Zapovijed novu dajem vam, da ljubite jedni druge: kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge”. (Ivan 13,34) Mesija se spremao “život svoj položiti za svoje prijatelje”. (Ivan 15,13) Rekao je svojim prijateljima, odnosno svima nama, da volimo jedni druge “kao što sam ja volio vas”. Krist je zamišljao križnu zajednicu kršćana, čija je požrtvovna ljubav jednih prema drugima često zahtijevala da uzmu “oblik sluge”, podignu svoj križ i “druge smatraju značajnijima od sebe”. (Filipljanima 2, 3; 7)
Težnja za jedinstvom je teška, jer Božja ljubav košta. Ljubav Oca i Sina bila je najjasnije i najbolje prikazana na križu. Naša je ljubav jednih prema drugima osmišljena kao javno pokazivanje Božje ljubavi u svijetu. “Po ovome poznajemo ljubav: on je za nas položio svoj život, i mi smo dužni položiti svoje živote za braću”. (1. Ivanova 3,16) Tako će svi ljudi znati da smo Kristovi učenici.
Nikada nemojte odustati
Težnja za kršćanskim jedinstvom među lokalnim crkvama, zahtjevan je poziv. No taj je poziv sredstvo našeg rasta u Kristolikosti kroz posvećenje i to je sredstvo naviještanja nebeske Kristove ljubavi, kroz demonstraciju nebeske, Kristove ljubavi u svijetu gladnom ljubavi. Taj pothvat može raniti naša srca, s obzirom na to koliko često ne uspijevamo u ujedinjenju. No to treba zadržati u kontekstu. Nije manje iznenađujuće da prečesto ne uspijevamo održati jedinstvo Duha u svezi mira, nego da prečesto ne uspijevamo trajno ostati u Kristu (Ivan 15,4), težiti svetosti (Hebrejima 12, 14), moliti bez prestanka (1. Solunjanima 5,17), ljubiti svoje neprijatelje (Luka 6,27), blagoslivljati one koji nas progone (Rimljanima 12,14) ili smatrati radošću kada doživljavamo razne kušnje. (Jakovljeva 1,2)
Ne dopustimo da naši propusti u poslušnosti postanu izgovori za nastavak neposlušnosti. Stavimo Božju milost iz 1. Ivanove 1, 9 javno na vidjelo, ispovijedanjem i pokajanjem za svoje grijehe i primanjem Božjeg i međusobnog oproštenja. Nakon toga, stavimo na vidjelo upornu, milostivu Božju ljubav, tako što ćemo odlučiti da nikada ne odustanemo “ukoliko to ovisi o nama”, (Rimljanima 12,18) nastojeći “očuvati jedinstvo Duha u vezi mira.”
Kršćansko ujedinjenje težak je i uzvišen poziv. Zapravo, to je nemoguće bez “pomoći Duha Svetoga”, (Filipljanima 1,19) jer bez Njega ne možemo učiniti ništa. (Ivan 15,5) Ali to je način kako bi to trebalo biti. Jer ujedinjenje nije ispunjenje naših idiličnih očekivanja, nego prikaz stvarnosti otkupiteljske, posvećujuće Božje ljubavi.
Izvor: DesirinGod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
