Moj muž se bori s istospolnom privlačnošću. Poput mene, Sam je došao na ovaj svijet s urođenom i nezasitnom željom za onime što vodi u smrt.
Poput mene, došao je u naš brak noseći težinu boli koju nije tražio i ožiljke pogrešnih izbora koje ne može promijeniti. I poput mene, odlučio se pouzdati u Krista – ne da ga učini heteroseksualnim, već da ga učini svetim.
Kada se ljudi ne šokiraju toliko da zašute nakon saznanja, obično nas pitaju: „Dakle… kako je to?“ I mogu iskreno odgovoriti da je teško. Usamljeno. Bolno i zastrašujuće.
Ali konačno, jednako iskreno i prekomjerno radosna mogu reći: „No gdje se umnoži grijeh, nadmoćno obilova milost“ (Rim 5,20). Ne, ne bih poželjela nikome prošlost svoga supruga, ali ne bih ni mijenjala našu priču ni za što.
Vidjeti brak kakav jest
Brak je utjelovljena manifestacija Krista i njegove crkve (Ef 5,22-33), živi i nadahnuti dokaz evanđelja. Samo nas njegova milost može osnažiti da opraštamo onoliko koliko brak zahtijeva (Mt 18,21-35). Samo nam savršeno vjerni Bog može dati hrabrosti da vjerujemo nekome nevjernom kao što je drugo ljudsko biće (2. Tim 2,13). I samo nas njegova ljubav može potaknuti da volimo u potpunosti kao što bismo trebali (1. Iv 4,19).
Sotona živi za to da vidi odbacivanje te istine, stoga plasira laži o prirodi i svrsi braka još od Postanka 3. Njegovi napadi nisu ništa novo. Svako kršćansko vjenčanje proglašava rat vojsci tame. A svaki kršćanski brak je čin vjere. Svatko živi ili umire po odluci da se probudi svakog jutra i još jedan dan vjeruje da je Božji plan za muškarce i žene uistinu najbolji. Naš brak nije jedinstven u tom pogledu.
Bez njegovog grijeha iz prošlosti i sadašnje borbe, Sam i ja smo se zajedno mogli povlačiti kroz cijeli život i propustiti čudo. No, zbog muževe borbe s istospolnom privlačnošću možemo vidjeti naš brak onakvim kakav je svaki kršćanski brak: čudesno, opasno, slavno i gromovito svjedočanstvo o veličini Božjeg otkupljenja i dobroti njegovog plana.
Poznavanje Pisma u svojoj vrijednosti
Kad sam bila u drugom razredu, uložila sam svoju vječnost na Pismo. Kad sam se udala za Sama, uložila sam svoj život na Pismo. Osmogodišnja djevojčica nakon krštenja uložila je najbolje što je mogla, ali žena na oltaru značilo je sve ili ništa, i to je znala. Ako sam pogriješila, ne bi me koštalo nakon smrti. To bi me koštalo danas, sutra i svaki dan ostatak mog života. Biblija najednom nije više bila nešto čemu bih mogla posvetiti nekih pola sata; morala sam graditi svoj život na Bibliji, i bilo mi je potrebno stajati na tom temelju svakog trenutka.
Na primjer, Psalam 119 mi daje pravi, vječni smisao. Da budem iskrena, prije toga su se tih 176 elokventnih stihova u ljepotama zakona uvijek činili malo previše. Sad znam da tih 176 stihova mogu izraziti samo djelić biblijske neprocjenjive vrijednosti. Kad počnu vrištati ožiljci prošlih grijeha (i da, to čine), Sam i ja se držimo Biblije i plačemo zajedno pred našim Spasiteljem: „Tvoje ću propise držati; o nemoj me sasvim napustiti“ (Ps 119,8)!
I na koncu svakog dana, bilo dobrog ili lošeg, možemo ponoviti za psalmistom: „U propisima tvojim ću uživati: riječ tvoju neću zaboraviti“ (Ps 119,16). Zbog Samovog svjedočanstva, potpuno smo uvjereni da je Božja Riječ ključna i da je dovoljna. Dok nas Krist ne pozove kući, nikada ga nećemo prestati trebati i uvijek će biti dovoljan.
Gradnja zajedništva sa slomljenim svetima
Naša svjedočanstva su uvijek zanimljiva. Nedavno smo sjedili u novoj maloj grupi i pažljivo slušali kako svaki novi par prepričava svjedočanstvo o tome kako su susreli Isusa i jedni druge. Onda je došao red na nas.
Odgovori uvijek variraju. Ponekad je tu fascinacija. Ponekad strah. Ponekad vidljivo gađenje. No, ponekad – sve više i više, sada kada učim promatrati – uhvatim pogled ljudi koji gotovo u strahu misle: „Ako je ovaj Bog, ako je ova crkva, ako je ta mala grupa sigurna za njih… bi li moglo biti sigurno za mene?
Svi se nađemo između očajne želje za zajednicom i smrtnog straha od ranjivosti. No, ako je netko spreman biti prvi koji će skinuti masku, raširiti ruke i reći: „Evo, ovoliko sam slomljen, a Isus me svejedno voli“, doista je nevjerojatno koliko će ljudi slijediti. Uvijek iznova Bog dopušta Samu i meni da promatramo kako koristi našu priču u oslobađanju svojih ljudi od tajnih grijeha, privatne žalosti, nepriznate gorčine, neizgovorenih strahova i još mnogo toga. I uvijek iznova gledam pravu intimnost i procvat zajednice od onih prvih neodlučnih sjemena ranjivosti. Zapanjena sam time da bi mi Bog povjerio nešto tako moćno i dragocjeno.
Ovih dana lica nisu uvijek tako nova u našoj maloj grupi. Postoji prava bol, stvarne suze, pravi smijeh, i, slava Bogu, stvarno zajedništvo. Zajedno obrađujemo očajničku ljubav prema Božjoj Riječi i slavnu predanost njegovom planu.
Ljudi mi ponekad govore da sam hrabra što dijelim svoju priču. Nisam. Blagoslovljena sam.
Autorica: Jaclyn S. Parrish; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za Novizivot.net.
