Jedna je učiteljica jednog dana dala neobičan zadatak razredu. Zamolila je svoje učenike da napišu imena svih drugih učenika u razredu i da ostave malo mjesta kraj svakog imena.
Tada ih je zamolila da razmisle što je najljepše što mogu reći o svojim razrednim prijateljima, i da to napišu kraj svakog imena. Cijeli je sat potrajalo dok su svi bili gotovi, a prije izlaska iz razreda, papire su predali učiteljici.
Preko vikenda, učiteljica je napisala svako ime učenika na jedan list papira i navela sve lijepe primjedbe koje su učenici napisali o svakom pojedinačno. U ponedjeljak je svakom učeniku dala papir s njegovim imenom.
Ubrzo su se svi smiješili. „Zaista?”, čuli su se šapati… „Nisam imao pojma da nekom nešto značim!”, „Nisam znala da se tako sviđam drugima”, bili su komentari. Liste se kasnije nisu više spominjale.
Vježba je ispunila svoj cilj
Učiteljica nije znala jesu li učenici raspravljali o tome međusobno ili sa svojim roditeljima, ali to i nije bilo važno. Vježba je ispunila svoj cilj. Učenici su bili sretni sobom i drugima. Godinama kasnije, jedan je od učenika poginuo u Vijetnamu i učiteljica je otišla na njegov pokop. Crkva je bila prepuna njegovih prijatelja.
Jedni za drugim, oni koji su poznavali mladića, prilazili su lijesu kako bi mladiću odali posljednju počast. Učiteljica je prišla posljednja. Dok je tamo stajala, jedan od vojnika koji je nosio kovčeg upitao ju je: „Jeste li vi Markova učiteljica iz matematike?” Ona je potvrdno kimnula. Tada je rekao: „Mark je vrlo često pričao o vama.”
Nakon pokopa, skupila se većina Markovih prijatelja iz razreda… Markovi su roditelji također bili tamo i nestrpljivo su čekali da razgovaraju s učiteljicom. „Htjeli bismo vam nešto pokazati”, rekao je otac i izvukao novčanik.
„Ovo su pronašli kad je Mark poginuo. Vjerujemo da ćete to prepoznati.”
Iz novčanika je izvukao vrlo istrošeni komad papira, slijepljen, mnogo puta savinut i rastvaran. Učiteljica je bez gledanja znala da je to papir s lijepim riječima Markovih razrednih prijatelja. „Htjeli bismo Vam se zaista zahvaliti što ste to napravili”, rekla je majka. „Kao što možete vidjeti, Mark je ovo veoma cijenio.”
Recimo im da ih volimo!
Svi su se bivši učenici skupili oko učiteljice. Charlie se nasmiješio i rekao: „I ja svoju listu još imam. U najgornjoj je ladici mog radnog stola.” Chuckova je žena rekla: „Chuck me zamolio da listu zalijepim u naš vjenčani album.” „I ja svoj još uvijek imam”, rekla je Marilyn, „u mom je dnevniku.”
Vicki je izvukla svoj rokovnik i svima pokazala svoju istrošenu listu. „Uvijek je nosim sa sobom”, rekla je Vicki i primijetila: „Vjerujem da smo svi sačuvali liste.” Učiteljica je bila toliko dirnuta da je morala sjesti; zaplakala je. Zaplakala je za Markom i zbog svih njegovih prijatelja koji ga više neće vidjeti…
U zajedničkom životu s ljudima, često zaboravljamo da će svaki život jednog dana završiti i da nikada ne znamo kad će taj dan biti. Zbog toga bismo osobama koje volimo i o njima brinemo trebali reći da su nam nešto posebno i važno…
Recite im to prije nego što bude kasno!
