Majku je posljednji put vidjela kada je imala četiri godine: ostavila ju je u hodniku bolnice i zauvijek otišla.
“Bila su tu neka djeca u kući, sjećam se žene okrenuta mi je leđima, ima dugu crnu kosu. S jednim djetetom sam skakala u krevetu dok nas neko doziva “hajdete jesti”. Sjećam se velikih stolica, zavjesa je bila na vratima, ali vrata nije bilo. Valjda je to bilo neko malo mjesto gdje smo živjeli”, počinje priču za Telegraf.rs Suzana Marković (39) dok opisuje jedinu sliku iz djetinjstva koju pamti.
Majku je posljednji put vidjela kada je imala četiri godine
“Ne znam je li sam rođena u Beogradu ili u nekom drugom gradu. Krsni list mi je prazan, piše nepoznato, kao NN lice sam. Ušla je sa mnom s ulice, stavila me na klupu i rekla: “Sjedi tu, sad ću doći”. Ja se toga ne sjećam, ali očevici koji su bili u holu bolnice davali su tada izjave, i to su rekli”, priča Suzana.
Kako kaže, rođena je otprilike 1984. godine, a ostavljena je tog kobnog 28. prosinca 1988. u holu bolnice na Dedinju. Od tog dana, prepuštena je samoj sebi. Smjestili su je u dom, tragali putem novina za njenom majkom, ali je nisu pronašli, nije se javila.
Živjela je u domu za djecu bez roditelja u Beogradu i u Zrenjaninu, ali i udomiteljskim obiteljima sve dok nije napunila 18 godina, a tada se prvi put zainteresirala da sazna tko je njena majka. Na prvi konkretan potez odlučila se prošle godine kada je otišla u Centar za socijalni rad u Beogradu gdje su joj dozvolili da pregleda svoj dosje. Tada je počela sklapati kockice i konačno malo načela veliku misteriju.
Saznala pravu istinu
“Tada sam na osnovu dosjea saznala da sam ostavljena u holu te bolnice; čitala sam izjave. Rekli su da je žena ušla s ulice te je ostavila dijete u holu i da je pobjegla u nepoznatom pravcu. Saznala sam neka imena, koja sam tada spominjala. Pitali su me kako se zovem, prvo sam im rekla Sanja, pa poslije Suzana, da mi je baka Živana, majka Flora ili Florijana, jedna sestra Marija, druga Vesna, brat mi se zove Paja, a otac Sava Damjanov. Sljedeći korak u potrazi mi je bila ta bolnica na Dedinju. Otišla sam tamo i naišla na spremačicu koja je radila baš te večeri kada sam ostavljena. Rekla mi je da je tog dana ostavljeno dvoje djece. Pitala me je jesam li ono dijete po koje je otac došao ili ono po koje je policija došla”, priča Suzana.
Život kod udomitelja
Prijavljena je 1990. godine, država joj je dodijelila ime, prezime, datum rođenja … Kroz djetinjstvo kaže da je prošla pakao. Premještali su je iz jedne obitelji u drugu, iz jednog doma u drugi.
“U trećoj obielji mi je bilo jako loše. Sa mnom je bilo još dvoje djece (…) Živjeli smo na Vidikovcu. Dobivala sam batine, izbacivali su me na terasu, ja sam mokrila u krevet do 12. godine. Kada bi se to dogodilo dobila sam batine, išla sam pod hladnu vodu …” To je ujedno bila i njena posljednja udomiteljska obitelj.
Kako kaže, u Domu za djecu bez roditelja u Zrenjaninu bila je osam godina, a onda je ponovo vraćena u Beograd kada je završila osnovnu školu.
Zahvalna Bogu …
Danas živi u Beogradu sa suprugom i četvero djece i kako kaže, nakon svega što je preživjela, zahvalna je Bogu na tom blagoslovu. Nedavno su joj se javila dva policajca u mirovini u želji da pomognu i navodno su našli adresu na kojoj živi njena majka. Uputila se na adresu dva puta, ali tamo nikoga nije zatekla.
Nakon neuspjele potrage, kaže da je vrlo moguće da je majka možda i promijenila ime, prezime, napustila grad…
Još jedan detalj je saznala iz bolnice, a to je da njena majka ne vidi na lijevo oko, jer kako su joj ispričali, čini se kao da je te večeri nosila povez preko oka.
“Voljela bih da imam nekoga svog, da saznam tko su mi braća i sestre”, zaključuje ona.
Suzani i njezinoj obitelji želimo obilje Božjeg blagoslova u svakom danu!
