Imala sam odličan život. Odlazila sam na uzbudljive godišnje odmore, kuhala sam gurmanska jela za svoju obitelj i slikala sam prekrasne slike. Naravno, imala sam ograničenja od dječje paralize, ali sam mogla raditi što god sam htjela. No polako se to sve promijenilo. Danas koristim kolica kako bih odlazila ondje gdje sam nekoć odlazila hodom. Divim se umjetnošću koju sam nekoć stvarala. Trebam pomoć dok sam ju nekoć nudila. Moj svijet se smanjio.
Desetljećima ranije, riječi iz 2. Korinćanima 6, 10: „tužan, ali uvijek radostan“ izgledale su zadivljujuće u teoriji, ali nemoguće na djelu. Nisam mogla zamišljati da u isto vrijeme osjećam tugu i radost; po definiciji posjedovanje jednog značilo je odsutnost drugog.
Jedini način kako sam mogla zamišljati radovanje jest ako bi, dok bih bila tužna, moja tuga bila zamijenjena brzim, čudesnim izbavljenjem. Tada bih se mogla radovati, dok bi se svi divili mojoj vjeri u Božju dobrotu.
Moje neočekivane tuge
Kada mi je dijagnosticiran sindrom post-dječje paralize prije šesnaest godina, nisam vidjela kako bih se drugačije mogla radovati osim da budem iscijeljena. Liječnici su rekli da za moje stanje nema lijeka i da ću živjeti s neprekidnim gubitkom. Kako bi usporila napredak bolesti, savjetovali su mi da smanjim životnu aktivnost na goli minimum i da ne koristim puno svoje ruke. Kao supruga i kao majka male djece, bila sam prisiljena donositi teške izbore na dnevnoj osnovi, dok su se novi gubici nastavljali iz mjeseca u mjesec. Djelovalo je nemilosrdno. Još uvijek tako djeluje.
VIDI OVO: Bog vidi tvoje suze i razumije tvoju tugu
Danas si ne mogu skuhati ni kavu, a kamoli nositi je do stola. Nosim se s neprestanom boli koja će se samo pojačavati. Iako ovo može zvučati depresivno, to me je iznenađujuće učinilo radosnijom. Naučila sam kako se prestati usredotočiti na svoje okolnosti i kako se početi radovati u Bogu, koji me je kroz njih doveo bliže sebi.
Kako se još uvijek radujem
Dok moje tijelo slabi, Bog je postao stvarniji i prisutniji više nego ikada. U meni odzvanjaju riječi Psalma 46, 1 da je Bog „moje utočište i snaga, prisutna pomoć u nevolji“. U svim mojim iskušenjima, Gospodin me nikada nije iznevjerio, nikada me nije napustio i nikada me nije pustio.
Biblija mi je postala još dragocjenija zbog Božje utjehe i uvjerenja. Izbavljenja više nisu samo riječi koje sam zapamtila; ona su sada obećanja koja me održavaju. Zbog toga što moram ovisiti o Bogu i u vezi najmanjih stvari, neprestano Ga moram tražiti. Svjesna je odluka prestati se usredočiti na ono što je oko mene i imati fokus na Bogu. To je izbor kojeg trebam donositi cijeloga dana, svaki dan.
VIDI OVO: Kako se nositi s tugom zbog gubitka voljene osobe?
Dok sam s Bogom hodala dolinom sjene i smrti, naučila sam tri velike lekcije kako biti ”u tuzi, a uvijek se radovati”.
1. Oplakivanje
Prije nego što se mogu radovati, trebam oplakivati. Ovo je kritičan korak, jer samo kroz svjesnost i oplakivanje boli mogu osjetiti Božju prisutnost i utjehu. Bez ovog koraka, moje riječi mogu zvučati duhovno i čak elokventno, ali one nisu povezane s onim što mi se događa; ostavljena sam s osjećajima praznine i samoće.
Običavala sam misliti kako je oplakivati pogrešno. Pretvarala bih se kako mi moja bol ne smeta i tiho sam se odmicala od Boga dok bih ga izvana slavila. Nisam znala kako se na drugačiji način nositi s time da budem ”tužna, a uvijek radosna”. Od tada sam naučila da Bog razumije naša oplakivanja. Biblija mi je dala riječi koje su mi pokazale kako Bog, u svojoj dobroti pokazuje nama kako da budemo s Njime iskreni.
U Bibliji David (Psalam 69, 1-3), apostol Pavao (2. Korinćanima 12, 7-9) i čak sam Isus (Marko 14, 36), svi oni su molili Boga da od njih uzme njihove patnje, stoga sam i sama hrabro zamolila Boga za iscjeljenje. Bog od mene ne očekuje da stoički prilazimo boli, da se pretvaram kako ne boli, već me poziva da Mu zavapim i da Mu kažem ono za čime čeznem. Bog me mijenja kroz ovakav autentičan, imtiman razgovor. Kažem Mu kada se osjećam napušteno. Zamolim Ga da mi obnovi snagu. Preklinjem za otklanjanje boli.
David započinje Psalam 13 govoreći: „Ta dokle, Jahve, dokle ćeš me zaboravljati? Dokle ćeš skrivati lice od mene“? (Psalam 13, 2) Ipak, završava nekoliko stihova kasnije: „Ja se u tvoju dobrotu uzdam, nek` mi se srce raduje spasenju tvome! Pjevat ću Jahvi koji mi učini dobro, pjevat ću imenu Jahve Svevišnjeg“! (Psalam 13, 6) Što je uzrokovalo njegov novi pogled na stvari? Kako je mogao u jednom trenutku sumnjati, a u drugom radovati se Bogu? Za mene se, kao i za Davida, ovakva promjena dogodi kada izravno razgovaram s Bogom, očekujući Njegov odgovor.
VIDI OVO: Kako možemo naučiti ”uvijek se radovati” usred tuge?
Kada slijedim Davidov primjer, moja se perspektiva promijeni, baš kao što se i Davidova. Moje okolnosti se možda neće promijeniti, ali ono što se događa oko mene više nije ono na što se usredotočim. Nešto se u meni promijeni dok čitam Božju Riječ i dok izlijevam svoje misli na Njega. Bog me susreće, tješi me i oživljava me. U jednom trenutku me bol preplavljuje, u idućem dobijem obnovljenu perspektivu i nadu. Bezbroj puta molila sam molitvu iz Psalma 119, 25: „Moja duša leži u prašini: po riječi svojoj vrati mi život“. -11 Bog je učinio baš to.
2. Tražite Boga
U tuzi sam naučila radost Božje prisutnosti. Bog je uvijek s nama i nigdje gdje odemo ne možemo pobjeći od Njega, ali postoje situacije kada sam Ga svjesnija više. U patnji često puta jasnije vidim Boga, možda zato što Ga očajnije želim pronaći. Kao što Hošea 6, 3 kaže: „Težimo da upoznamo Jahvu: k`o zora pouzdan mu dolazak. On će nam doći poput dažda jesenskog, poput kiše proljetne što natapa zemlju“.
Bog nam se približava kako Ga tražimo. Mogu se prisjetiti Davidovih proklamacija u Psalmima; pronašla sam puninu u Božjoj prisutnosti i okusila sam i vidjela Božju dobrotu iz prve ruke. Takva vrsta radosti je samo u Bogu koji me tješi, osnažuje i uvjerava da me nikada neće ostaviti.
3. Vjerovati Njegovom planu
Imam radost jer znam kako postoji svrha moje patnje. Moju patnju je osmislio Bog za moje dobro; ne da me kazni, već kako bi me blagoslovio. Unatoč tomu što možda ne vidim jasno i ne razumijem ono što Bog čini, znam da me Bog kroz moja iskušenja preobražava. Moja su iskušenja stvorila otpornu radost; onakvu kakva vodi do izdržljivosti, karaktera i nade. (Rimljanima 6, 3-5) Stvari ovog svijeta su puno manje privlačne, a Božje su stvari daleko dragocjenije.
VIDI OVO: RADOST DOLAZI OD BOGA: Sedam izvora radosti koju ništa ne može uzdrmati
Nakon što sam prošla kroz svoje najgore noćne more, puno se manje bojim budućnosti i imam puno više radost sada. Imam pouzdanje da će Bog biti sa mnom, čak i u dolini sjene i smrti i znam da će on sve izvesti na dobro za mene. Biti ”u tuzi, a uvijek radostan” ne znači da se trebamo radovati zbog naših patnji, već da se možemo radovati čak i usred njih.
Da, imala sam odličan život, ali moj je život sada još i bolji. Moja tuga stvorila je preplavljujuću radost koja nikada ne može biti oduzeta.
Autorica: Vaneetha Rendall Risner; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org
