U redu je to priznati. Nitko vas ne osuđuje … Osim možda neki mangup s Twittera, ali ja ne. Postoje neki stihovi u Pismu koje apsolutno volimo i uživamo u njima.
Naša srca dobivaju krila kada čitamo obećanje puno nade u Ivanu 3,16: “Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.”
Volimo Pavlovu sigurnost kada poručuje Filipljanima, “Uvjeren (sam) u ovo: Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga do Dana Krista Isusa.” (1,6)
Ushićeni smo kada čitamo Pavlovo slavljenje u Efežanima 3,20-21: “Onomu pak koji snagom u nama djelatnom može učiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti ili zamisliti – Njemu slava u Crkvi iu Kristu Isusu za sva pokoljenja vijeka vjekovječnoga! Amen.”
Ima ih još, naravno. Vi vjerojatno imate svoj popis u Bibliji, na telefonu ili možda na šalici kave. Stoje negdje gdje ih možete vidjeti – negdje gdje sebe podsjećate na Božju dobrotu.
Ali onda postoje i oni stihovi za koje, u našim najiskrenijim trenucima, ne bismo htjeli da su tamo. Ima ih mnogo, ustvari. Oni zbog kojih se osjećate nelagodno. Oni koji čine da se osjećate kao da stavljate sol u oči svaki put kada ih čitate. Ne govorim o onim u kojima Bog govori Izrelcima da pobiju mnoštvo ljudi, niti govorim o stihovima koji objašnjavaju status u obiteljskoj vezi i zajedničkoj podređenosti.
Umjesto ovih stihova, govorim o onima koji dosežu dublje. Stihovi poput:
“A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego – od Boga.” (Ivan 1,12- 13)
“Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.” (Ivan 10,28)
“Nitko ne može zaustaviti njegovu ruku ili mu kazati: ‘Što to radiš?'” (Danijel 4,32b)
Što je to u vezi ovih stihova koji nas dotiču na pogrešan način? Suočavaju nas s hladnom, teškom istinom da mi nismo u kontroli. A svi smo po prirodi željni kontrolirati. Želimo sami gospodariti našim sudbinama. Ne želimo nikome odgovarati. Ne želimo da nam itko govori što smijemo, a što ne smijemo (osim ako mi ne govorimo drugima).
Razlog zbog kojeg nam se ne sviđaju ovakvi stihovi – razlog zbog kojeg ja ne volim ovakve stihove je što nas suočavaju s istinom: ništa ne možemo kontrolirati. Ne možemo “posjedovati” naše spasenje, u smislu da nismo učinili ništa čime bi izazvali Krista da nas voli i spasi. Ne možemo iskočiti iz Njegove ruke kad poželimo, jer nas On drži tamo. Bog čini što želi, i nije na nama da ga ispitujemo.
To su stihovi koji nas podsjećaju koliko smo mali – u pozitivnom smislu. Stihovi koji nam pružaju ispravan pogled na to tko smo mi u odnosu na Boga. Oni su podsjetnik za čovjeka kao što sam ja – čovjeka koji može lako početi misliti o sebi više nego što treba – na svakodnevnoj razini. Ne mogu činiti što želim, ne mogu odlučivati o onom što mi je dano, i ne mogu ispitivati Onog koji daje.
Teško mi je zapamtiti ovo, ali moram. A vama?
Autor: Aaron Armstrong; Prijevod: Ivana R.; Izvor: Bloggingtheologically.com
