Je li u redu da svećenik ili pastor sahrani osobu koja je izvršila samoubojstvo? Većina tradicionalnih crkava prema samoubojicama ima vrlo kruti stav i smatra ih “prokletim dušama”.
U Novom zavjetu nigdje nema korisnički kako treba vršiti obred pokopa – u bilo kojem smrtnom slučaju.
Mišljenja sam, da ako se nekoga gleda kao na “slugu Božjega”, onda je on dužan služiti narodu u bilo kojim okolnostima, pa i na pogrebu, bez obzira išao li pokojnik u njegovu crkvu ili ne, bio on samoubojica ili ne.
Sahrana je zbog živih
Ako je od strane ožalošćene obitelji zamoljen da se pojavi, on bi se trebao pojaviti, iz poštovanja i ljubavi prema živima a ne prema pokojniku. Zaboravljamo da se sahrana čini zbog živih a ne zbog mrtvih.
Naime, mrtvima je svejedno bio li im netko na pokapanju tijela ili ne, bio svećenik ili ne. Mrtvima više ništa neće pomoći, njihove duše su otišle s ovog svijeta i do daljnjeg čekaju na uskrsnuće i sud (Heb 9,27; Djela 24,15).
Postoji razlika kod dotičnih pastora (svećenika), tj. njihovog osobnog uvjerenja ili stavka (učenja) njihove denominacije koju oni predstavljaju – u slučaju samoubojstva.
Ne želim ulaziti u to jesu li njihovi stavovi biblijski opravdani ili ne. No, činjenica je da oni nisu mnogo čovječni, nisu suosjećajni i milosrdni (Rim 12,15), jer ožalošćenoj obitelji je već dovoljno teško a tzv. crkva čini da joj to bude još teže tako što tu obitelj “javno žigoše”.
Često ne znamo što je osobu natjeralo na samoubojstvo
Većina tradicionalnih crkava prema samoubojicama ima vrlo kruti stav i smatra ih “prokletim dušama”, te odbija im dati taj “posljednji sakrament”. No, činjenica je da mi vrlo malo znamo o tome zašto ili kako se netko ubio? Što ga je na to natjeralo?
Naime, u Novom zavjetu, čitamo o opsjednutom mladiću kojemu je demon htio nauditi tako što ga je bacao u vatru i vodu (Mk 9,14-21). Isus kaže da se đavolje djelovanje sastoji u tome “da ukrade i ubije” (Iv 10,10).
Ne želim umanjivati ”grijeh samoubojstva”, ali želim samo iznijeti činjenicu da se na svako samoubojstvo ne može gledati isto, jer ima slučajeva kada su to osobe učinile u nekom nesvjesnom (duševno poremećenom ili opsjednutom) stanju, a istina je da mi ne možemo znati cijelu priču ispred toga, to samo Bog zna i pravedno će suditi takvoj duši.
Ponavljam, nemojte me krivo shvatiti, ne želim braniti samoubojice. Ovdje govorim gledajući na cijelu stvar iz tog nekog kuta nominalnog kršćanstva, kada se radi o ljudima koji nisu nikada prihvatili Evanđelje Isusa Krista, pokajali se i primili spasenje.
Duša svakog pokojnika je u riziku da bude ”prokleta”
Vrlo dobro znamo, bilo da se radi o samoubojici ili ne, duša svakog pokojnika je u riziku da bude “prokleta” ako je na onaj svijet otišla bez Krista (Lk 13,1-5; Mt 7,21-23; Mt 25,31-46).
Zbog toga, sahrana jednog nevjernika je odličan povod da se kaže Evanđelje narodu. Uvjeren sam da ako bi Isus bio pozvan nekom samoubojici govoriti nad grobom da bi On dragovoljno došao i rekao što trebaju čuti oni živi oko groba, jer ako je Isus odlazio i družio se s najvećim grešnicima, prezrenima i odbačenima, zašto ne bi posjetio neki dom koji je zadesila takva tragedija? Zar oni nisu u velikoj potrebi da im se služi?
Autor: Jan Vareca
