Moja promišljena i fakultetski obrazovana kći nedavno mi je postavila pitanje koje me dovelo u vrlo nezgodnu situaciju. Skrenula mi je pozornost na nekoliko odjeljaka iz Petoknjižja i upitala: “Treba li se klanjati Bogu koji šalje svoj narod u osvetničku borbu?” Nisam se usudila na davanje olakog odgovora. (”Misliš na Boga i njegovo opunomoćeno mnoštvo okrutno tlačenih robova koji su pravili opeke od blata i slame i koje je vodio onaj mucavi Mojsije kako bi ostvario svoj plan s njima unatoč svim preprekama. To bi mogao biti film!”) Shvatila sam da je ona uistinu zgrožena svim tim okrutnim nasiljem.
Istini za volju, i sama sam bila zgrožena time i sve dok mi ona nije postavila to pitanje, uspješno sam ga izbjegavala. Jedna je stvar strpati svoje neugodne sumnje u jedan mračan kut, a drugo je pak pokušati ušutkati vaše znatiželjno dijete i otarasiti ga se. Umjesto svega toga, rekla sam joj da ću o tome moliti, razmišljati i pismeno joj sve objasniti.
Tako sam se u sljedećih nekoliko mjeseci uhvatila u ozbiljan koštac sa strašnim stranama Božje naravi. Božji je neshvatljivi i neobjašnjivi temperament mnogima kamen spoticanja u vjeri. Oni radije izabiru “sigurniji” scenarij stvorenog svemira bez Boga, nego onaj u kojem naš život ovisi o milosrđu neke beskonačne moćne sile koju ne možemo nikada potpuno shvatiti, a još manje kontrolirati. Ja sam se pak radije opredijelila za hrabro istraživanje nego li ostati u varljivoj sigurnosti. Bolje je zakoračiti u teško područje nego povući se natrag u nadi da će netko drugi pronaći rješenje za moju dilemu.
Uočite razliku između svinjara u Gerasi (Lk 8, 26-39) i učenika poslije strašne oluje na moru (Mk 4, 35-41). Obje skupine svjedočile su o iznuđenim očitovanjima koje je Isus mogao uništiti ili sačuvati svojom jednom riječju. Ipak, samo su njegovi učenici smogli hrabrosti, nakon onog zastrašujućeg događaja, upitati se: “Tko li je ovaj da mu se vjetar i more pokoravaju?” (Mk 4, 41). Svinjari su se pomirili sa svojim gubitkom (dvije tisuće uginulih svinja) i pobjegli. Njih nije zanimalo zašto se Isus s tolikom silom smilovao luđaku; njima je bila dovoljna spoznaja da je on vrlo opasan čovjek.
Što ćemo, dakle, učiniti sa starozavjetnim opasnim Bogom (također i u Otkrivenju) koji se jednima osvećuje, a drugima iskazuje nezasluženo milosrđe?
Jedan je od mogućih odgovora da smo nedostojni propitkivati Boga o bilo čemu jer smo potpuno griješni i zaslužujemo smrt. Međutim, to bi bilo nedostojno za našeg neizrecivo milosrdnog Gospodina. Mora postojati veća dubina shvaćanja za one koji žele u svom traženju častiti Boga.
Job je moj putokaz, no on se nije složio s objašnjenjima svojih prijatelja glede njegova trpljenja. Umjesto toga, on je zavapio za susretom s Bogom ”licem u lice” u kojem bi mu se požalio na veliku nepravdu. Ustvari, on je već iznio svoje jadikovke u nekih tridesetak poglavlja, a koji je bio Božji odgovor na to? Gromovita samoobjava puna munja, sijevanja, strašnih vihora i nebeskog glasa koji je orio: “Dosta mi je tvoje zaslijepljene povrijeđenosti! Osuđuješ me bez spoznaje moga bića. Sad ćeš vidjeti protiv koga si progovorio!” Doista zastrašujuće riječi, ali Bog je na kraju pohvalio i blagoslovio Joba zbog vjere koja potpuno očekuje da ga Bog posluša i odgovori.
Bože, ohrabrena sam upitati te: “Tko si ti, zapravo?”
Predivna ljutnja
Stephen Charnock, puritanski teolog iz 17. stoljeća, napisao je: “Njegova božanska ruka ili desnica je zapravo njegova sila, njegovo oko sveznanje, a njegova nutrina milosrđe… No, svetost je njegova ljepota.” Budući da Božja svetost oslobađa sud uz pomoć njegove moćne ruke, sigurno mora postojati ljepota u tim njegovim očitovanjima. Na neki način trebam potražiti ljepotu u rukama gnjevnog Boga. No, problem je što ne možemo zamisliti ljepotu Božjeg bijesa, već samo njegovu ružnoću i okrutnost.
Dok su moja djeca bila mala, predano sam ih poučavala da je neobuzdana agresivnost zapravo bezbožnost. Pitala sam ih:”Želite li saznati tko je najsnažniji? U redu, da vidimo tko to od nas može biti dovoljno jak da ne udari svoga brata kad ga izaziva? Znate li tko je bio najjači čovjek na ovom svijetu?”
“Superman!” odgovorili su.
“Ne”, strpljivo sam objašnjavala, “to je bio Isus jer je on bio Bog koji je u tren oka mogao uništiti sve svoje neprijatelje koji su ga vrijeđali i mučili. Međutim, on to nije učinio – sve im je oprostio.”
Tijekom dvadeset i pet godina mog roditeljstva, došla sam do toga da potpuno cijenim značaj moje male propovijedi. Raspeće koje je tako često prikazano kao barbarski čin, ustvari objavljuje zadivljujuće očinsko strpljivo podnošenje i samokontrolu. Bog je zadržao svoju bezgraničnu snagu nebeskog gnjeva.
Pokušajmo to zamisliti! Od Oca voljeni, nedužni i bezgrešni Božji sin bio je izrugivan, zlostavljan, mučen i ubijen dok je to njegov nebeski Otac sve mirno promatrao. Prisjetimo se da je Isus jedno s Ocem. Dok je on na križu u svojoj agoniji vapio: “Bože moj, zašto si me ostavio?”, sigurno su obojici tekle suze. Isus je ponio sve grijehe ovoga svijeta na svome tijelu, no nož strašne boli, srama i očaja prošao je ne samo kroz Sina već i Oca.
Sigurno je da Bog u tim trenutcima nije trebao tražiti opravdanje kako bi srušio sav svoj gnjev na svoje neprijatelje. No, zadivljujuće je kako je Bog baš tada odlučio objaviti i očitovati snagu i ljepotu svoje svete ljubavi. Svemogući je šutke prihvatio Isusovu molitvu: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.” Dok je Isus šaputao: “Svršeno je”, upotrijebio je svoj posljednji izdisaj kao potvrdu Božjem suverenom planu ljudskog spasenja po njegovoj groznoj smrti. Isus je tako ljubio svog Oca da je bio spreman učiniti sve kako bi uklonio Očevu bol zbog naše vječne propasti. Radi toga je, u konačnici, žrtvovao i svoj život na križu.
Božja šutnja na Isusove patnje jedna je od najvećih misterija, a pritom dovoljan razlog da utiša sva osuđivanja njegova krvožedna karaktera. Ako je Bog osvetoljubivi sudac, onda se ono što se dogodilo s njim na križu, ili radije što se nije dogodilo, čini besmislenim. Sigurno da nema većeg grijeha od ubojstva nevinog Sina Božjega. Ipak, Bog nije reagirao osvetnički. Zašto? Ili, ako je pravedna Božja presuda glasila da smo svi osuđeni na okrutnu smrt, zašto je on onda nije izvršio na nama? To je zato što Božja ljutnja nije poput naše. Ona sadrži sveti cilj. Križ objavljuje Božje slomljeno srce za grješnike. Isusova smrt bila je izvršenje Božje pravedne presude, ali istovremeno i naše spasenje. Tužitelj đavao ostao je bez riječi kad je logika palog svijeta okrenuta naglavačke. Ruke svemogućeg Boga na vrhuncu srdžbe su raspete, probodene, raširene, krvareće i opraštajuće.
Bezgranična ljubav
Ona očitovanja Božjeg suda i kazni u Starom zavjetu imala su također svoju svrhu: konačnu obnovu i prvobitni Božji plan. Prema prorocima radilo se više o Božjoj težnji za pomirenjem sa svojim narodom nego li o kaznama. Također su i oni najteži navještaji Božjeg suda, kazni i nevolja izrečenih upućeni Izraelu, bili istovremeno prožeti nadom u obraćenje i mir s Bogom.
Bacimo pogled na našu krvavu povijest, npr. zapadnoafričke ratove zbog krvavih dijamanata ili Holokaust, i pokušajmo izvagati značenje pravednosti. Je li pravedno da počinitelji za takva zlodjela izbjegnu pravdu? Naša srca također prepoznaju nepravednost zbog nekažnjenog zločina. Velika zlodjela i patnje žrtava nisu bile ništa manje u biblijskim vremenima: djeca su bila spaljivana kao žrtve na oltarima (Jr 19, 5); žene pak silovane do smrti (Suci 19, 23 – 27); i prije potopa vladalo je nasilje na zemlji: “svaka je ljudska misao bila zla” (Post 6, 5). Zašto se onda zgražamo nad okrutnošću Božjeg suda, a ne vidimo opakost i okrutnost ljudskog roda?
Mnogi su ljuti na Boga što ne reagira na nepopustljivi val ljudske izopačenosti. Oni zaključuju da Boga nema ili da se on ne brine. Ljuti li Boga grijeh? Da, zašto ga i ne bi ljutio? No, njegova je sveta ljutnja pod savršenom kontrolom njegove neizmjerne ljubavi. On odlaže konačni sud i kažnjavanje za jedno vrijeme sve dok se ne ostvari svaki dobri naum. Nemojmo se zavaravati; njegovo strpljivo podnošenje sigurno će imati svoju zastrašujuću završnicu. No, isto tako je sigurno da će nas njegove ruke, svete i čavlima probodene, pune samilosne ljubavi dovesti do spasenja. Strpljivost, svetost, ljepota i snaga njegova karaktera – to je ono što ga čini vrijednim naše hvale i časti.
Autorica: Linda Falter
