Danas bi Toše Proeski napunio 38 godina. Otišao je na tragičan način prije 12 godina. Izdvajam dio teksta iz jedne od najupečatljivijih pjesama – “Igre bez granica”.
“Jer moj je život igra bez granica, umorna priča, trganje stranica, na kojem ništa ne piše.
Moj je život, vječito padanje kad zbrojim poraze, ništa ne ostane samo još vučem navike, sve na tome ostane.”
S jedne, vanjske strane, popularnost i slava, a s druge, unutarnje strane, krik iz dubine. Dokaz da ‘postignuća’, sama po sebi, nemaju moć ispuniti ljudsku najdublju potrebu.
No, ponekad nemamo s kime podijeliti svoje stanje jer ili nemamo ljude od povjerenja ili ne znamo kako bismo opisali to stanje. Pa onda to kažemo kroz pjesmu, kroz neku gestu, postupak ili, možda, kroz naglu reakciju koja je više od obične reakcije.
Kada je Toše pjevao o ‘navikama koje vuče’, zasigurno je dobro znao o kojim se navikama radilo, a koje su utjecale na stvaran osjećaj da je njegov život ‘umorna priča, trganje stranica…’ Na osjećaj da je njegov život knjiga u kojoj ‘ništa ne piše’.
Pa i da je pjevao pjesmu o drugim ljudima, opisao je unutarnje stanje mnogih, među kojima bi rijetki priznali, riječima to izrazili. To je, dakle, stanje koje ne ovisi o vanjskim dosezima, materijalnom blagostanju ili nečem sličnom. Očito, čovjek može imati (ostvariti) sve, kako mi je jedan čovjek rekao, a nemati ništa.
U dubini sviju nas postoji potreba, bolje reći čežnja, da naš život bude knjiga na kojoj stvarno piše dobra priča.
A da bi to bilo tako, čini se sasvim razumnim da bi takva priča trebala imati poveznicu s Knjigom života koja govori o Priči nad svim pričama.
I čini se da se nećemo zadovoljiti i trajno smiriti sve dok se ne povežemo s njom, tj. s Autorom. Na način koji će polučiti pravu ‘igru bez granica’ u kojoj više ne postoji ‘vječito padanje’, nego ono drugo.
Autor: Dražen Radman
