”Tko skriva svoje grijehe, nema sreće, a tko ih ispovijeda i odriče ih se, milost nalazi.” (Izreke 28,13)
Mahatma Gandhi je jednom ispričao: ”Imao sam petnaest godina kad sam počinio krađu. Pošto sam imao dugova, ukrao sam ocu zlatni ručni sat da ih isplatim. Ali kad više nisam mogao podnositi teret krivnje otišao sam ocu. Kad sam stao pred njega, od stida nisam bio u stanju progovoriti riječ. Zato sam svoje priznanje napisao. Dok sam mu pružao listić drhtao sam čitavim tijelom. Otac je pročitao tekst, zatvorio oči i onda ga pokidao. ‘Dobro je’, rekao je samo i zagrlio me. Nikad više nije spomenuo ovaj slučaj.”
Je li i tebi teško priznati krivnju kao meni? Uvijek se želimo braniti: okolnosti su krive, drugi su krivi – mi ponajmanje. Pritom smo svjesni da se krivnje možemo osloboditi samo ako skupimo hrabrost da je priznamo.
Moliti Boga za oproštenje, to još ide. Pred njim ne gubimo obraz. ”Bože, oprosti mi sve moje grijehe!” brzo izgovaramo, ali to obično nije znak pokajanja. Zato Bog želi da svoje promašaje imenujemo i to ne samo kad se obraćamo njemu nego i da ih priznamo onome kome smo skrivili. Stari su Izraelci znali što to znači. Oprost su mogli dobiti samo ako su za svoj grijeh prinijeli žrtvu. Kakav bol i gubitak – i kako mučno! Morali su na životinju slikovito prenijeti grijeh time što su joj položili ruku na glavu i zatim je zaklali. To im je omogućilo da shvate koliko je grijeh strašan u Božjim očima.
Koliko je Boga moralo koštati kad je svog Sina žrtvovao za oproštenje naših grijeha! Čovjek ne može ravnodušno stalno griješiti i misliti: Bog će mi oprostiti. Tko tako misli, jednog će dana ostati praznih ruku. Prekasno će shvatiti: ”Tko skriva svoje grijehe, nema sreće, a tko ih ispovijeda i odriče ih se, milost nalazi.” (Izreke 28,13)
Autor: Kurt Selchow
