„Tko se posrami mene i mojih riječi, posramit će se njega Sin Čovječji…“ (Luka 9, 26) Ovo je poziv sramežljivim kršćanima!
Crvenilo neugodnosti, rumeni obrazi, jeste li ikada razmišljali o snazi ovoga? Naši se životi, kada se sve zbroji i oduzme, mogu sažeti u onome u vezi čega smo ustrajali do završetka i u onome što smo dopustili da ode od nas zbog straha i srama.
Ovo je možda najbolje izraženo kroz Isusove riječi: „Tko se posrami mene i mojih riječi, posramit će se njega Sin Čovječji kad dođe u svojoj slavi, slavi Oca i svetih anđela.“ (Luka 9, 26)
Pokušajte to zamisliti.
Dan je došao iznenada, poput lopova u noći. Anđeli, previše brojni da bi ih se moglo izbrojati, previše divni, sada okružuju zemlju. Neki okružuju Krista, plamteći poput šumskih požara. Drugi daju glasne hvale Bogu i Jaganjcu. Treći lete, poput munje, trubeći i pozivaju svijet na odgovornost.
A onda ugledate Njega. Kralj kraljeva, Gospodar gospodara ogrnut slavom svoga Oca. Vozeći se na oblacima, približava se svijetu ljudi. Krasi ga zasljepljujuće svjetlo, odjeven za rat, mač mu viri iz usta. Veliki Spektakl, veliki Svećenik, Onaj zbog koga i za koga sve postoji dolazi na ovaj svijet. Kapci ovoga svijeta povući će se unatrag. Vidjet će ga svako oko; čak i oni koji su Ga ubili. Sve će stati. Ateizam, poganstvo i lažna religija prestat će postojati. On je došao.
Crveniti se pred Bogom
U ovom krajoliku ispunjenom anđelima, Bogom i ljudima, strmoglavljenim između istinskih svetaca i drskih nepokajanih, bit će oni koji su znali dovoljno da Ga istinski slijede, ali nikada to nisu učinili: oni koji su se sramili.
Znali su da je Isus istinit i ono što je rekao da jest, ali nisu Ga posjedovali. Posjećivali su ga samo noću, ali se nisu s njim pojavili na dnevnom svjetlu. Kad im je pitanje postavljeno pred ljude, đavole, one kojima su se divili ili kojih su se bojali, nisu se poistovjetili s Lutherom: „Evo me; Ne mogu drugačije. Pomozi Bože!“ Držali su se onoga što su smatrali osobnim uvjerenjem i nisu Ga htjeli priznati svijetu.
I oni stoje ondje, uz veliko mnoštvo svih koji su ikad živjeli. Kralj ih gleda dolje kao što su oni gledali njega, sa svetom neugodnošću i bogobojaznom sramotom. Živjeli su srameći Ga se a sada se Isus srami njih pred svojim Ocem i ovim nebeskim zborom. Oni su Ga zanijekali, a sada su oni zanijekani. (2. Timoteju 2, 11–13) „Odstupite od mene, prokleti“, reći će, „u vječnu vatru pripremljenu za đavla i njegove anđele.“ (Matej 25, 41)
Čak iako svi otpadnu
Neki ne mogu zamisliti da da prema svome Gospodaru osjete sram i negiranje. Ali kako ne bismo razmišljali o sebi izvan ove kušnje, govoreći u svom srcu Kristu: “Iako svi otpadaju, ja neću” (Marko 14, 29), sjetimo se da je Petra Stijenu ovaj potres gotovo uništio.
Nedavno pobjegavši od svog Pastira u Getsemaniju, Petar je sada slijedio Isusa izdaleka “da vidi kraj” (Matej 26, 58). Dok je sjedio vani u dvorištu, jedna od sluškinja vidjela ga je kako se grije oko vatre. “I ovaj je čovjek bio s njim.” (Luka 22, 56). Jednom, dvaput, tri puta: “Ne poznajem ga!” – čak pozivajući se na prokletstvo da to dokaže (Marko 14, 71). Nakon trećeg poricanja, „Gospodin se okrenuo i pogledao Petra.“ (Luka 22, 61).
Taj je pogled, bez obzira na sažaljenje, razočaranje ili sram, naveo je Petra na gorki plač. Jedva je preživio ovo mračno poricanje, za dlaku izbjegavši Sotonino prosijavanje i Judin sud, jer je Isus molio za Petra, da njegova vjera ne propadne (Luka 22, 32). Čuvajmo se svi samozadovoljnih tvrdnji o neprovjerenoj vjernosti. Pijetao još može zakukati, čak i za najjače od nas. Možda posebno za “najjače.”
Nježne padine kompromisa
Nadalje, ovakva napast da se posramimo Isusa izgleda posebice naglašena u našoj takozvanoj, post-kršćanskoj kulturi.
Ponekad sam se pitao jesu li se ikad mnogi kukavni, oni koji su se sramili Krista i odbili podići svoje križeve kako bi Ga slijedili, ikada sebe uistinu smatrali kršćanima. Svakako, ako bi stigao veliki trenutak odluke, ako bi pištolj bio uperen u glavu ili ako bi sluškinja javo izrekla optužbu, kompromis je očit. Ali koliko “kukavica” (Otkrivenje 21, 8) odlazi u drugu smrt ne zbog prijetnje po život, bez da su osjetili udarac pada na dno litice, nego jer su hodali slikovitom, nježnijom padinom tihog, uobičajenijeg kompromisa?
Većina nas se ne suočava s liticama, nego s tim nježnim liticama malih poricanja. Umjesto toga, poričemo Isusa u mirnim razgovorima oko mnogih požara. Naša je neugodnost fiksirano rumenilo na obrazu, nakupljanje malih trenutaka u kojima neškodljivo biramo ljubav prema ugledu, ljubav prema uvažavanju, ljubav prema lakoći, novcu, vlastitom životu, iznad ljubavi prema Kristu i ljubavi prema dušama. Ne govorimo puno o Isusu. Krećemo putem manje nespretnosti, sve više se uklapamo u nevjerničke prijatelje i suradnike. Ne “odlazimo tamo” sa svojom nevjerničkom obitelji kao prije. Naši susjedi ne znaju da smo kršćani, a naša se obitelj često pita.
Ovakav nježni put nije ništa novo. U Isusovo doba govorilo se da su mnogi, uključujući mnoge vlasti, “vjerovali” u njega, ali voljeli su svoja mjesta u sinagogi i svoju slavu pred ljudima, iznad slave koja dolazi od Krista. (Ivan 12, 42-43). Vjerovali su u istinu o Isusu, ali nisu vjerovali da Ga vrijedi slijediti pod svaku cijenu. On nije bio njihovo blago skriveno u polju kojeg su oni, u svojoj radosti prodavali sve što su imali kako bi Ga dobili. (Matej 13, 44). Nije bio vrijedan da Ga se slijedi, kada su u pitanju križevi. (Luka 9, 23).
Spavamo li djelomično?
Nije da oni koji su se sramili nisu brinuli za Isusa i nije da nisu vjerovali onome što je tvrdio. Stvar je bila u tome, kada je Isusov učenje prijetilo njihovim drugim ljubavima, mislili su da je najbolje držati stvari za sebe i ne ići predaleko. Odijeva li se ovaj duh odricanja danas u odijelo i kravatu? Koliko smo vjerovali da Isus nije za pristojan razgovor, ni za javni trg, ni za obiteljski stol na večeri? Koliko je normalan život o zadržavanju statusa quo nevjerice, dok svi oko nas prolaze istim, klimavim mostom prema Sudnjem danu?
Jesmo li utišali nametljivo poslanje da odemo na mjesta gdje nismo pozvani i da stvorimo učenike naroda, koji su prepuni ljudi koji nas ne žele, krsteći ih u Trojstveno Božje ime, kojega su oni odbacili u svom grijehu o učenju da se pokoravaju svemu onome što nas je Krist naučio? (Matej 28, 18–20) Hoće li se Sin sramiti nas pred svojim Ocem jer smo živjeli požudnim životima i životima kojima smo zanemarivali Njega?
Koliko nas živi, čak i sada, instinktivno skrivajući boje naših odora, previše skloni održavati tajni životni život; kao da takvo što zaista postoji?
Šepesati između bogova
Nejasno i svjetovno “kršćanstvo” je bezvrijedno. Sol koja više nije slana nije “dobra ni za što osim da se baci van i da je ljudi pogaze.” (Matej 5,13). Ceste se moraju razdvojiti, moraju se donositi odluke: Krist ili ovaj svijet? Uski put vodi dalje od širokog, Lot ne može ostati uvijek u Sodomi, ljubomorni majstori nadmeću se za potpunu odanost. Prorokovo nezaobilazno pitanje na kraju nas sve pronalazi: „Koliko dugo ćete šepesati između dva različita mišljenja? Ako je Gospodin Bog, slijedite Ga.“ (1. Kraljevima 18, 21).
Odustanite od duhovne neodlučnosti, odreknite se ovog bespomoćnog kršćanstva, bježite iz ove polovične kuće posvećenja između Krista i svijeta. Završili smo, oslanjajući se na Duha, s onim što James Stewart naziva „vodozemcem koji nema hrabrosti za odlučivanje.“ Živite kao da poznajete Krista, kao da volite Krista, kao da bez srama čekate da se Krist vrati, ako ste okusili i vidjeli koliko je dragocjen.
Odluči sada, uz Božju pomoć, da ćeš živjeti za Krista i ni za što drugo, bez obzira na cijenu! Neka vas ne bude sram izgovarati Njegovo ime niti pridržavanja svake riječi koju je izgovorio. Jer što čovjeku donosi korist ako zadobije cijeli svijet, postane slavna osoba, zadobije divljenje, supružnika iz snova, uzbudljivu karijeru, sigurnost od progona, ako se, iako ima sve to, Krist njega posrami?
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz posebno dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za portal Novizivot.net.
