”Tko nije protiv nas, za nas je.”, rekao je Isus u Evanđelju po Marku. Koje je značenje te Isusove izjave? Možemo li zabraniti drugima djelovati u Isusovo ime?
”Reče mu Ivan: “Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama. A Isus reče: “Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.” (Marko 9,38-40)
Pred nama je zanimljiv evanđeoski ulomak. Ivan, u ime učenika dolazi Kristu i govori mu kako su sreli nekoga tko je u Isusovo ime izgonio zle duhove.
Ivan ovdje nastupa kao glasnogovornik Isusovih učenika, glasnogovornik „pravih, pravovjernih“ Kristovih sljedbenika. On smatra da oni imaju copyright nad djelovanjem u Isusovo ime, da su jedini autorizirani predstavljati Isusa.
Nije li ovo stav nekih kršćanskih zajednica? Mnoge smatraju kako one jedine imaju monopol na sve što je vezano uz Isusa i kršćanstvo.
Imaju li kršćanske denominacije monopol nad Kristom?
Nedavno mi je netko iz jedne veće kršćanske denominacije rekao kako mi drugi ne bi smjeli koristiti Bibliju jer jedino njihova crkva ima pravo na nju. Mi drugi kada je koristimo, kršimo autorska prava. Čovjek se nije šalio, bio je vrlo ozbiljan.
Drugi opet smatraju kako oni jedini imaju Duha Svetoga. Ukoliko nisi dio određene zajednice koja naučava tzv. krštenje Duhom Svetim, ne možeš ga ni primiti. Izvan takvih zajednica ti nemaš Duha Božjega, odnosno, imaš imitaciju, đavolskog duha. Hvala Bogu, takvi su stavovi u manjini, ali, kako danas svatko može svoje stavove, pa čak i one koji nemaju veze sa zdravom pameti i zdravim biblijskim učenjem, izraziti javno, iako u manjini, veoma su glasni, napadni i naporni.
Neki idu toliko daleko da smatraju kako Krista jedino možeš sljediti u njihovu krugu zajedništva, a time i spasenje samo među njima zadobiti.
Problematični i isključivi pojedinci izvan Crkve
Još su problematičniji pojedinci koji negiraju svaku kršćansku zajednicu, smatrajući da oni, iako nisu dio Crkve, jedini imaju valjanu poruku od Krista, kako je njihovo tumačenje Biblije jedino ispravno, pa pozivaju da se njih direktno slijedi.
U posljednje je vrijeme sve više takvih pojedinaca koji su vrlo grubi prema neistomišljenicima, isključivi i samodopadni. Moj je utisak o njima, i bit ću ovdje sasvim iskren, da mnogi od njih trebaju potražiti psihijatrijsku pomoć. Jer, vrlo je tanka linija između toga da netko umisli da je jedini glas Božji do toga da sebe predstavlja kao samoga Boga.
Nedavno je jedan takav pojedinac uputio par sms poruka jednom našem pastoru. Prvo ga je uvjeravao da je on glas Božji, da bi kasnije sebe predstavio kao samoga Duha Svetoga.
Ivan, dolazi Kristu i kaže da su vidjeli nekoga tko čini čuda u Isusovo ime, a problematično je to što NJIH ne slijedi. Ivan nije rekao, Isuse, tebe ne slijedi već, NAS ne slijedi, i to je ponovio dva puta.
To je problem, ne slijedi nas, nije dio nas, nije dio našeg zajedništva.
Ivan također izvještava Isusa kako su tomu pojedincu pokušali zabraniti da to čini u Isusovo ime.
Isusova reakcija je zanimljiva. Vjerojatno je Ivan mislio kako će biti pohvaljen i on i ostali učenici, jer su revnovali za Krista. Isus će, vjerojatno su mislili, podržati uvođenje zabrana, zaštititi pravovjerno učeništvo i s time povezano djelovanje Božje. Ali Isus ih neće pohvaliti, već na neki način pokuditi, ali i poučiti.
„Nemojte mu braniti“, kaže Isus, jer „ne može netko činiti nešto u moje ime a da poslije o meni zlo govori. Tko nije protiv nas, s nama je.“ (parafraza).
Dok Ivan i učenici razmišljaju u okvirima dopušteno-nedopušteno, usmjereni samo na svoju grupu, vjerujući da se samo u okviru njihove grupe nešto valjano u Kristovo ime može činiti, Isus je usmjeren na one koji su čudo primili. Neki su ljudi oslobođeni zloduha, i to u ime Kristovo. Bog je djelovao, oslobađao, čudo činio. A to Isusa raduje.
Ovdje treba spomenuti događaj koji je prethodio ovome. U istom ovom poglavlju Markova evanđelja, 17 i 18 redak, opisan nam je slučaj kako je jedan čovjek doveo svoga opsjednutoga sina pred Isusa. Prije nego ga je doveo pred Isusa, tražio je od njegovih učenika da ga oslobode zloduha, no, kaže ovaj čovjek „ali nisu mogli“. Zasigurno da je Ivanova reakcija bila prouzročena i određenom vrstom ljubomore. Kako to, da oni ne mogu a netko tko nije dio njihova zajedništva može.
Proročki duh na Eldadu i Medadu
U prvome smo čitanju (Brojevi 11, 25-29) čuli kako je Bog uzeo od duha Mojsijeva i dao ih sedamdesetorici koji su počeli prorokovati (jednom i više ne). No, isto su činili Eldad i Medad koji su bili izvan šatora kada se dogodilo to izliće duha, i oni su prorokovali. Jošua je tražio od Mojsija da ih ušutka, no Mojsije je ukorio Jošuu i rekao: Zar si zavidan zbog mene? O kad bi sav narod Jahvin postao prorok…“
Krist nas koristi za dobro drugih
Krist i danas želi doprijeti do pojedinaca u svim njihovim potrebama. On to ponajviše čini po onima koji su njegovi sljedbenici. Ako Bog koristi nekoga tko nije dio našeg zajedništva, i ako takvo djelovanje donosi dobre rezultate, ako su pojedinci spašeni, oslobođeni, izliječeni… Budimo zahvalni Bogu za njegovo djelovanje. Bez obzira što se ta čuda ne događaju u našem krugu, ipak smo dio istoga, Kristova tima.
Bog djeluje i u drugim kršćanskim zajedništvima
Čujemo za obraćenja u krugu Rimokatoličke Crkve. Slavne osobe su doživjele radikalnu promjenu u svome životu, o tome svjedoče javno, bez stida, već s veliki ponosom da su susrele Krista i da ih je promijenio. Zbog toga ih čak i mediji znaju ismijavati, dokoličari znaju putem interneta svakakvih gadosti pisati o njima, ali njih to ne zanima. Oni su sretni u Kristu.
Čujemo za komune u kojima se liječe narkomani. Predivne se stvari događaju, predivna svjedočanstva čujemo o njihovu oslobođenju. No, nekima je dovoljno da se to ne događa u okviru njihove zajednice, da sve to dovedu u pitanje pa čak i osude kao đavolsku rabotu.
Kršćani neki drugih denominacija pomažu bolesnima, siromašnima, učenicima i time potvrđuju da razumiju Kristovo poslanje možda puno više negoli mi u našim zajednicama.
I dok mnogi takvo predivno djelovanje Božje unutar drugih zajednica dovode u pitanje, sami ne bismo ništa učinili za Krista, osim kritizirati druge. Nekima se kršćanski identitet sastoji ne u tome za što su nego protiv čega i protiv koga su. Nekima je bitno uvijek biti protiv, pa čak i kad ne razumiju zašto su protiv. To ne mora biti samo u vjerskom smislu, ali u vjerskom smislu to zna biti jako izraženo pa čak i pogubno.
To „protiv nečega i nekoga“ u vjerskom smislu često ne ostaje samo na neslaganju već se pretvara u otvorenu mržnju, gdje se ne štede ne uvrede, omalovažavanje, potcjenjivanje i sl. A sve je to suprotno kršćanskom poslanju ljubavi. A ljubav treba biti znak raspoznavanja kršćana u svijetu: „Po ljubavi će vas prepoznati“, kaže Isus.
Biti pravovjeran a ne činiti volju Božju
Isus upozorava na drugom mjestu pravovjerne kršćane koji će sve raditi kako treba, pa čak i čuda u njegovo ime činiti, ali će ipak na kraju biti odbačeni od Krista jer NISU ČINILI VOLJU OCA NJEGOVA (Volju Božju). Dakle, to što ti misliš da si u jedinoj pravoj kršćanskoj grupi, a da su drugi izvan nje, i da si čak u istoj aktivan, ne garantira ti da ćeš i naslijediti Kraljevstvo Božje, ako ne činiš volju Božju. Kršćanski karakter, kršćanski praktičan život čini nas dosljednim sljedbenica Krista.
Pripadnost Crkvi je važna, no ne i dovoljna
Naravno, pripadnost krugu Kristovih učenika nije nevažna, zapravo je jako važna. Mi ne možemo biti kršćani bez Crkve. Ne možemo pripadati Kristovu Tijelu ako ne pripadamo Crkvi. No, misliti da je Crkva samo moje zajedništvo, a da drugi kršćani, koji doista djeluju u Isusovo ime i gdje se događaju djela Kristova nisu Crkva, ne čini nas dosljednim Isusovim učenicima već sektašima.
Pogubnost sablazni
U kontekstu isključivosti, Isus nastavlja govoriti o sablažnjavanju (skandaliziranju) malenih. Naime, naša isključivost, napadi, omalovažavanja, prepirke, posebice kada je to javno, na društvenim mrežama i sl., zapravo su vrlo ružno svjedočanstvo prema vani.
Ljudi koji ne vide ljubav među nama, neće prepoznati ni Krista među nama. Time zapravo sablažnjavamo druge a to je vrlo ozbiljna stvar na koju nas Isus drastično upozorava. Oni koji takvo što čine, bolje je, kaže Isus da teško strada od ruke drugih (da mu objese mlinski kamen oko vrata i da ga bace u more) nego da sablažnjava druge.
Zato se trebamo pitati, svaki puta kada dovodimo u pitanje Božje djelovanje, jesmo li blagoslov ili sablazan drugima.
Bogu hvala da se evanđelje Božje propovijeda, da Bog djeluje na različite načine je, kako kaže Isus, ako mi ušutimo, kamenje će progovoriti. Prepoznajmo kako Bog djeluje, i ne uzdižimo se iznad drugih samo zato što ne pripadaju baš onom krugu kojem pripadamo mi.
Izvor: Ipaprkc.org
