Martin Luther je rođen 10. studenog 1483. godine u Eislebenu u Njemačkoj, u neplemićkoj obitelji seljačkog podrijetla, u kojoj je strogo odgojen. Kao četrnaestogodišnjak, 1497.godine, odlazi na školovanje u Magdeburg. U Magdeburgu pohađa godinu dana katedralnu školu na kojoj su poučavala ‘Braća zajedničkog života.’ ‘Braća zajedničkog života’, iako ne toliko poznati duhovni pokret, bio je vjerojatno najduhovniji i najpozitivniji pokret toga doba koji je visoko cijenio i sustavno proučavao Sveto Pismo, te tako izvršio veliki ‘biblijski’ utjecaj na mladog Luthera.
Nakon Magdeburga, 1498. godine, Luther odlazi na tada vrlo poznato sveučilište Erfurt gdje na tom humanističkom fakultetu studira humanističke znanosti, gramatiku, retoriku, Aristotelovu logiku, etiku i metafiziku, kao i ‘sveprisutnu’ teologiju. Po želji svoga oca Grosa Heinza Luthera, nakon promocije u magistra artium 1505. godine, s dvadeset dvije godine odlučuje studirati pravo. Taj plan za karijeru poremetila je okolnost koju ponekad nazivamo ‘poziv iz oluje’ ili ‘prva grmljavina’. Luther je, 2. srpnja 1505. godine, upao u žestoku oluju te se u smrtnome strahu zavjetovao svetoj Ani ovim riječima: ‘Ako me spasiš, postat ću redovnik.’ Bez temeljitog promišljanja 17. srpnja 1505. stupa u tzv. ‘Crni samostan augustinskih pustinjaka’ u Erfurtu.
Luther redovnik
Prema liturgiji primanja novih augustinaca, Prior je upitao Luthera: ‘Što tražiš?’ Luther je kratko i spremno odgovorio: ‘Božju milost i tvoju samilost’. Nakon što je bilo utvrđeno da je neženja i da ne boluje od zaraznih ili tajnih bolesti, Luther je obećao i obvezao se na odreknuće vlastite volje, oskudnu prehranu, grubu odjeću, bdijenje noću a rad danju, trpljenje tijela, sramotu siromaštva, poniženje prosjačenja i mrskost zatvorenog života.
Lutherove unutarnje borbe
U Srednjem vijeku Crkva je naglašavala Božju pravednost, istinitost i svetost na način da je pritom gotovo zaboravila na Božju ljubav. Crkva nije previše spominjala da je Bog ljubav koji ljubi čovjeka i koji je na križu pokazao i dokazao da je ‘za’ a ne ‘protiv’ čovjeka. Naglašavali su se Božji sud, čistilište i paklene muke kako bi se ljudi okretali sigurnom lijeku kao što su; sakramenti, hodočašća, posredovanje svetaca i naravno oproštajnice od grijeha (indulgencije). Najvažnije pitanje toga vremena, pitanje svih pitanja, pitanje oko kojeg su se vodile rasprave, debate, forumi bilo je pitanje; kako spasiti dušu? Kako se pripremiti za susret sa svetim Bogom? Kako izbjeći vječni pakao?
Martin Luther se doista trudio odraditi svoj dio u toj sinergiji ili kooperaciji spašavanja, kako je to učila Rimokatolička crkva kojoj je Luther pripadao i kojoj je vjerno služio. Katkada je postio danima ne okusivši ništa. Dani postova bili su mu draži od dana gozbi, a korizma utješnija od Uskrsa. Sam si je iznad propisa samostana nametao dodatna bdijenja i postove. Noću je odbacivao pokrivače, ne rijetko je spavao na podu te se gotovo na smrt smrznuo. Katkada bi ponosan na svoju svetost i predanost Bogu rekao na kraju dana; ‘Danas nisam učinio ništa loše’, a onda bi mu se pojavile sumnje i dvojbe; ‘Jesam li dovoljno postio? Jesam li dovoljno siromašan?’ Skinuo bi sa sebe sve osim što je pristojnost zahtijevala te podijelio drugima. Iako je predavao, propovijedao, komponirao, nadgledavao fakultet i čak jedanaest samostana, postio, molio, provodio noći u bdijenjima i davao sebe do krajnjih granica, na kraju ipak nije bio siguran da je učinio dovoljno. Sam je o tim svojim previranjima i borbama kasnije zapisao:
“Poznajem jednog čovjeka (usp. 2 Kor 12,2) koji me uvjeravao kako je često podnosio takve muke; trajale su doduše vrlo kratko ali su bile tako teške i paklene da nikakav jezik to ne može izraziti, nikakvo pero opisati, nitko tko ih nije doživio povjerovati; tako teške da bi ga, kada bi dostigle najviši stupanj ili trajale samo pola sata, ma samo desetinu sata, zacijelo sasvim uništile te bi mu se cijelo tijelo pretvorilo u pepeo. Tu se Bog pokazuje strašno gnjevnim, a s njime i cijeli stvoreni svijet. Tu nema bijega, nema utjehe, niti unutra niti vani, već sve postaje tužiteljem. Tada u suzama izgovaram ovaj stih; ‘Odbačen sam od pogleda Tvojega’ (Ps 31,23). U tom trenutku ne osuđujemo se niti reći; ‘Gospodine, ne kažnjavaj me u svojoj jarosti’ (Ps 6,2). U tom trenutku duša ne može vjerovati (što je čudno reći) da bi ikada mogla biti otkupljena; jedino vjeruje da još ne osjeća čitavu kaznu. Ona (kazna) je, međutim, vječita i ona (duša)je ne može niti smatrati privremenom. Preostaje samo puka žudnja za pomoći, potresni jecaji, ali ona ne zna odakle tražiti pomoć. Tu je duša naširoko raspeta s Kristom, tako da joj se istodobno mogu prebrojiti sve kosti i u njoj ne postoji ni jedan kutak koji nije ispunjen najgorčom gorčinom, užasom, drhtajima i tugom i to tako da sve to traje zauvijek. I tu ću dati jednu usporedbu: kada kugla ide po ravnoj crti, onda svaka točka te crte, koju ona dotakne, nosi kuglu ali ipak ne obuhvaća cjelinu. Tako i duša u svojoj točki, kada je dotakne vječita bujica što se preko nje prelijeva, ne doživljava niti upija ništa osim vječite kazne; ali kazna ne ostaje, nego prelazi preko nje. Pa ako se svaka paklenska muka, odnosno onaj neizdrživi užas protiv kojeg nema utjehe, nameće živima, onda se čini da je kazna za duše u čistilištu isto takva, samo trajna. A ona unutrašnja vatra daleko je strašnija od izvanjske.” (Lohse, 2006., str 33).
Uzroke dubokih i čestih unutarnjih previranja i depresivnih stanja, kod Luthera prvenstveno treba tražiti u teološkom a ne psihološko-patološkom području. Jezgra, središte, izvor unutarnjih previranja i borbi kod Luthera je strah pred Bogom i Njegovim sudom, a ne očev strogi odgoj i pretjerano kažnjavanje od majke Margarete.
Martin Luther nije se bojao svoga oca, Grosa (Veliki) Heinza, već velikog, strašnog, svetog i pravednog Boga ‘koji će suditi žive i mrtve’ (2 Tim 4,1). Luther je Svemogućeg Boga doživljavao kao ‘tešku i prijeteću sjenu’, a izvor njegovih unutarnjih borbi bilo je pitanje; jesam li učinio dovoljno za svoje spasenje i izbjegavanje ili barem skraćivanje čistilišne vatre?
Luther svećenik
U erfurtskoj katedrali Martin Luther je zaređen za svećenika, gdje je i služio svoju prvu misu 2. svibnja 1507. Na taj način je, prema učenju Rimokatoličke crkve, Martin Luther primio sakramentom ređenja i drugi neizbrisivi pečat Duha Svetoga. Za Luthera to je bila ‘druga grmljavina’. Nakon pjevanja Psalama, Luther je zauzeo svoje mjesto pred oltarom i počeo recitirati prvi, uvodni dio mise sve dok nije došao do riječi: ‘Nudimo ti se, živi, istinski, vječni Bože’.
“Pred tim sam se riječima potpuno skamenio i užasnuo. Pomislio sam: ‘Kojim jezikom osloviti takvu Uzvišenost, s obzirom da su svi ljudi od straha trebali zadrhtati čak i u nazočnosti zemaljskog princa? Tko sam ja da bih podigao svoje oči ili podigao svoje ruke prema božanskoj Uzvišenosti. Anđeli ga okružuju. Na njegovo klimanje zemlja se trese. I hoću li ja, mali mizerni pigmej reći: ‘Želim to, molim za to?’ Jer sam prah i pepeo i pun grijeha, a govorim živom , vječnom i istinskom Bogu.” (Bainton, 2002, str 37)
Nakon ređenja Lutheru je naloženo da studira teologiju što mu je omogućilo da se i znanstveno pozabavi pitanjima koja su ga mučila u egzistencijalnom smislu. 1508. godine, generalni vikar reda i Lutherov mentor Johan Staupitz, premješta Luthera u Whitinberg gdje Luther studira teologiju i istovremeno predaje filozofiju morala na humanističkom fakultetu. 1509. godine Luther stječe titulu ‘baccalaureusa biblicusa’ na Teološkom fakultetu u Whitinbergu.
Luther student teologije (dr. Johan Staupitz)
Intelegentni Johan Staupitz bio je obilježen ‘Via modernom’ i sklon misticizmu. Odigrao je veliku ulogu u teološkom razvoju Martina Luthera i nove reformacijske, radikalne teze i doktrine ‘opravdanja samo po vjeri.’ Najveći doprinos Staupitza bio je u tome što je ohrabrivao Luthera na studiranje izvornih biblijskih jezika kao i na fokusiranje na Sveto Pismo.
Luther profesor teologije u Wittenbergu
U listopadu 1512.godine Luther se stalno nastanjuje u Wittenbergu, gdje ostaje narednih tridesetak godina. Te iste godine promoviran je u doktora teologije, kada istodobno od svog mentora dr. Staupitza preuzima i počinje predavati predmet ‘Lecturae in Biblia’. U tom razdoblju Luthera kao redovnog profesora Biblije, vrlo je važan i znakovit izbor biblijskih knjiga koje je predavao u vremenu od 1513. do 1518. godine, i koje su Luthera dovele do obraćenja. To je knjiga Psalama, te poslanice apostola Pavla Rimljanima, Galaćanima i Hebrejima. Studiranje ovih knjiga netko je dobro nazvao ‘Luherov put za Damask’, odnosno Lutherov put do obraćenja.
Vrata crkve u Wittenbergu
31.10.1517. godine, dr. Martin Luther zakucava na vrata crkve u Wittenbergu 95 teza protiv prodaje oproštajnica od grijeha (indulgencija) od strane Crkve. Naime, u tom vremenu na trgovima gradova pojavio bi se poslan od pape svećenik Johan Tetzel, koji bi ponavljao: ‘Čim u škrinju novčić uskoći, duša iz čistilišta iskoči.’ U želji da smanje čistilišne muke svojim najbližima ljudi su masovno kupovali indulgencije. Prihod od prodaje bio je neprocjenjiv. Spomenutim tezama Luther je nastojao ukazati na ne biblijsku praksu prodaje oprosta od grijeha, koja je za posljedicu imala udaljavanje od biblijskog Evanđelja milosti Božje, te pretjerano bogaćenja klera i Crkve.
Lutherovo obraćenje – ‘treća grmljavina’
Je li se Luther obratio u jesen 1514. godine, ili je to bilo u proljeće 1515. godine, ili se to dogodilo još kasnije 1518. godine, mišljenja stručnjaka se razlikuju, no svi se slažu da je temelj tog ‘obrata’, ‘spoznaje’, obraćenja bila poslanica apostola Pavla Rimljanima i to poglavito tekst iz 1. poglavlja:
”Uistinu, ja se ne stidim Evanđelja, jer je ono sila Božja za spasenje svakom vjerniku, kako u prvome redu, Židovu tako i Grku. Jer u njemu se očituje pravednost Božja, iz vjere u vjeru, kao što stoji pisano: Pravednik će živjeti od svoje vjere.” (Rim 1,16-17)
U kuli dvorca u Whittenbergu, u maloj radnoj sobici Luther je konačno pronašao odgovor na svoje životno pitanje pravednosti i opravdanja, te je konačno uspostavio mir s Bogom. Evo njegovog svjedočanstva:
“Vrlo sam čeznuo razumjeti Pavlovu poslanicu Rimljanima i ništa mi nije stajalo na putu osim onog izraza ‘Božja pravda’, jer sam ga uzimao da znači onu pravdu pomoću koje je Bog pravedan i pravedno postupa u kažnjavanju nepravednog. Moja je situacija bila da sam, premda besprijekoran redovnik, stajao pred Bogom kao grješnik loše savjesti i nisam imao povjerenja da bi ga moje zasluge mogle zadovoljiti. Stoga nisam volio pravednog i ljutitog Boga nego sam ga prilično mrzio i gunđao protiv njega. Pa ipak, držao sam se za dragog Pavla i usrdno sam čeznuo saznati što je on pod time mislio.
Noću i danju sam promišljao sve dok nisam uvidio vezu između Božje pravde i izjave ‘pravednik će živjeti po svojoj vjeri’. Onda sam shvatio da je Božja pravda ona pravednost po kojoj nas kroz dobrohotnost i čistu milost Bog odrješuje kroz vjeru. Nakon toga sam se osjećao ponovno rođenim, kao da sam prošao kroz otvorena vrata u raj. Čitavo Sveto Pismo poprimilo je novi smisao. Dok me je prije izraz ‘Božja pravda’ ispunjavao mržnjom, sada mi je postao neizrecivo sladak u većoj ljubavi. Odlomak od Pavla postala su mi vrata do nebesa.” (Bainton, 2002, str 60)
Prema Lutheru, ni sakramenti, ni dobra djela, ni post, ni trapljenje i trpljenje tijela, ni indulgencije ne mogu čovjeka spasiti i donijeti mu mir s Bogom. Da bi se dogodilo obraćenje i spasenje čovjeka, potrebna je i neophodna nezaslužena Božja milost. Potrebna je i neophodna sila Božja, sila Evanđelja te samo osobna vjera u Evanđelje. “Uistinu, ja se ne stidim Evanđelja, jer je ono sila Božja za spasenje svakom vjerniku, kako u prvome redu, Židovu tako i Grku. Jer u njemu se očituje pravednost Božja, iz vjere u vjeru, kao što stoji pisano: Pravednik će živjeti od svoje vjere.” (Rim 1,16-17)
U kuli dvorca u Wittenbergu, u maloj radnoj sobici bili su prisutni: Božja Riječ, Božji Duh i čovjek koji je istinski tražio i pronašao pravednost Božju i toliko željeni mir s Bogom.
Autor: Damir Pintarić; Izvor: Betanija.hr
