Postoji jedva zamjetljiva obmana da je prisustvovanje sastancima, konferencijama i seminarima isto što i vršiti djelo Gospodnje. Slušamo poruke i govorimo o onome što znamo da bismo trebali činiti i obuzima nas privid da vršimo volju Božju.
Ono što zapravo činimo je to da povećavamo svoju odgovornost i obmanjujemo se. Varamo se da smo duhovni onda kad bismo zapravo mogli biti vrlo tjelesni. Varamo se da rastemo, a prava je istina da stagniramo. Obmanjujemo se da smo mudri onda kad smo ludi.
Isus je rekao da je mudar čovjek onaj koji sluša njegove riječi i izvršuje ih. Lud čovjek također sluša njegove riječi, ali ne čini ništa s obzirom na njih.
VIDI OVO: Kako znamo je li netko istinski mudar? Biblija otkriva 7 stvari!
Nedovoljno je poslušati propovijed i otići govoreći: “Kakva divna poruka.” Pravo iskušavanje je onda kad odlazeći kažemo: “Učinit ću nešto u vezi s ovim što sam čuo.” Netko je rekao da dobra propovijed ne samo napinje um, ugrije srce, dobro protrese, nego izazove volju za djelovanjem.
Jednom je propovjednik usred propovijedi upitao slušatelje naziv prve otpjevane pjesme. Nitko nije znao. Upitao je koji su tekst iz Pisma čitali. Nitko nije znao. Pitao je kakve su obavijesti čuli. Nitko se nije mogao sjetiti. Ti su se ljudi igrali crkve.
Prije svakog sastanka bilo bi dobro da si postavimo sljedeća pitanja. Zašto sam došao? Jesam li voljan da mi Bog osobno govori? Ako progovori, hoću li poslušati?
VIDI OVO: Mudrost dolazi od Boga: Kako je primiti?
Mrtvo more je s pravom dobilo taj naziv jer se voda u nj stalno ulijevala, a nikuda ne otječe. U našem životu je tako da informacija bez primjene vodi u stagnaciju. Spasitelj nas uporno pita: “Zašto me zovete: ‘Gospodine, Gospodine!’, a ne činite što kažem?”
Autor: William MacDonald
