Clive Staples Lewis (1898. – 1963.), prijateljima poznat pod nadimkom ‘Jack’, markantna je ličnost na više područja društveno-literarnog angažmana prošlog stoljeća čiji utjecaj ne jenjava do danas, čak bismo mogli reći da raste. O Lewisu se može pisati kao o akademskom stručnjaku, kršćanskom apologetu ili pak piscu literature za djecu i odrasle.
Na sva tri područja ostavio je prijelomni trag, i sva tri područja su iskaz njegovog osobnog i duboko ljudskog iskustva života. Rođen u relativno dobrostojećoj obitelji Lewis od majke Flore i oca Alberta u Belfastu, Sjeverna Irska, svoje rano djetinjstvo proživljava u prilično idiličnom obiteljskom okruženju uključujući tu i blisko prijateljstvo sa svojim, tri godine starijim, bratom Warrenom. Prvi životni potres koji je trajno izbacio devetogodišnjeg Lewisa iz obiteljske sigurnosti bio je gubitak majke koja je preminula od raka 1908. Ženinom smrću ruinirani otac nije bio u stanju skrbiti za sinove te su obojica poslani u internat u Engleskoj koji im je ostao u mučnom sjećanju po raznim grubostima iako je dvije godine po njihovom dolasku zatvoren.
Kroz razdoblje školovanja koje je obilježeno izbivanjem od kuće i nesporazumima s ocem, Lewis je izgubio svoju dječačku, kršćansku, vjeru i postupno razvijao kroz niz duhovnih eksperimenata i razočaranja svoj racionalistički ateizam. Kao konceptualni ateist našao se na studiju humanističkih znanosti na Oxford-u 1916. koje je prekinuo prijavivši se kao dobrovoljac Britanske vojske na sjeverno-francusko bojište. Po povratku 1918. svršava svoj studij s počastima iz klasične grčke i latinske literature, filozofije i antičke povijesti te dobiva mjesto predavača na Oxfordu gdje predaje filozofske kolegije. Predavačko mjesto u Oxfordskom Magdalen Colledge-u će zadržati slijedećih 29 godina prije nego što trajno preuzme katedru za srednjevjekovnu književnost na Cambridge-u 1955.
Kao mladi oxfordski predavač suočio se s nizom ljudi čiju intelektualnu veličinu nije mogao pomiriti s njihovim naginjanjem ka nadnaravnom, a posebno s krajnje ozbiljnom vjerom nekih u Isusa Krista. Jedan od tih ljudi je i poznati J.R.R.Tolkien s kojim će ga kasnije povezivati posebna literarna sklonost ka mitovima i bajkama. U svojim čitanjima “nabasao” je na kršćanske autore kao što su Lord Chesterton ili posebno George MacDonald koji mu je oživio kršćanstvo na jedinstven i uvjerljiv način. Kasnije će mnogo puta ponavljati da dosljedan ateist mora biti vrlo oprezan što čita ako želi ostati ateist. Pod pritiskom karakternih i logičnih argumenata Lewis je napustio ateizam i postao sljedbenik Isusa Krista. Po njegovim riječima bio je “najnevoljkiji obraćenik te večeri u cijeloj Engleskoj”, budući da se tada obratio više slijedeći logiku nego srce.
Sada mu je kao kršćaninu započelo izuzetno plodonosno razdoblje života, kako je sam svjedočio, zahvaljujući posebnoj oštroumnosti koju pripisuje novoj kršćanskoj perspektivi gledanja na stvari. Ovu oštroumnost prepoznali su i njegovi poštovatelji kao i protivnici. U akademskom miljeu probio je nove horizonte svojim stručnim dijelom “The Allegory of Love” u kojem kroz prikaz povijesti ljubavne literature od ranog srednjeg vijeka do Shakespeara mijenja tradicionalno shvaćanje ovog žanra. Do danas se “The Allegory…” smatra remek-djelom na tom polju. Kao oxfordski profesor filozofije – ateist koji se obraća na kršćanstvo postao je svojevrsna enigma i osoba posebnog interesa podjednako i za kršćane i za ateiste. Budući da nije ostao na “privatnom kršćanstvu” već javno nastupao predstavljajući argumente za vjeru, istakao se kao vodeći kršćanski apologet prve polovice 20 st. Teme s kojima se suočavao bile su problem zla, trpljenja i biblijskog učenja o postojanju pakla. S obzirom na intelektualnu klimu vremena, velik dio njegovog apologetskog angažmana bio je posvećen pobijanju Freudeovih, tada vrlo popularnih, tumačenja vjere i morala. Njegov uspjeh kao branitelja kršćanske vjere prerasao je okvire same obrane te je zapravo postao aktivan pomoćnik, osobno i putem svojih knjiga, mnogim tragateljima za Bogom da Ga nađu u Isusu Kristu. To mu je priskrbilo popularan nadimak “apostola (poslanika) skepticima”. Među najutjecajnijim apologetskim djelima su mu: “Mere Christianity”, “Until we have faces”, “Miracles”, “The Abolition of Man”, “The problem of Pain”.
Svoju vjeru u Krista posredovao je i putem fikcijskih romana. No pogriješit ćemo ako estetsku vrijednost ovih njegovih djela odbacimo na račun kršćanskog interesa koji stoji u pozadini radnji ovih romana. Naime osebujno Lewisovo shvaćanje kako u pozadini svih mitova, estetskih doživljaja, moralne svijesti, radosti, itd. stoji općeljudska čežnja za Bogom. Tako da njegova fikcijska djela nisu maskirani prozelitizam već literarni izrazi ljudke mašte i čežnje koje se konačno ispunjuju i umiruju u Bogu. Riječ je o dva pivotalna djela, jedno za odrasle “Perelandra” i jedno, daleko poznatije, za djecu “The Cronicles of Narnia”. Oba djela su nastala u istoj radionici kao i poznata Tolkienova trilogija “The Lord of the Rings” – u neformalnom društvu prijatelja pisaca – “The Inklings”. Članovi društva su se sastajali u lokalnom pubu, pili pivo, pušili lule i razgovarali o knjigama: koje su čitali, kakve bi željeli čitati i kakve da napišu. Ovdje je Lewis svojim Narnijskim kronikama, uz Tolkienovog “Gospodara prstenova”, utvrdio klasike fantasy žanra.
Narnija je čudesna zemlja nastanjena patuljcima, faunima, kentaurima, minotaurima, zlim vješticama, životinjama koje govore, morskim nemanima, u koju čarobno ulaze četvero djece iz našeg svijeta. Narniju je stvorio Lav – Aslan koji je zapravo bajkovita projekcija Lewisovog shvaćanja osobe Isusa Krista. Veličina djela se očituje u ogromnoj recepciji sedam knjiga koje čine Kronike među djecom i snažnom rezonancijom među kršćanima koji u Aslanu prepoznaju voljenog Spasitelja. Knjiga je prodana u više od 100 miliona primjeraka, obilježila je djetinjstvo čitavih generacija anglo-američkog društva i to ne samo kršćana.
Lewis je na zaprepaštenje svojih prijatelja 1956. oženio spisateljicu Joy Grisham znajući da boluje od raka, što mu je donjelo 4 gorko-slatke godine u braku sa ženom koju je zavolio i s kojom je trpio u istoj bolesti koja mu je davno ranije odnijela majku. Kada je Joy umrla 1960. godine Lewis je bio spreman napisati svoju posljednju knjigu o patnji “Grief observed” gdje opisuje svoje trpljenje, ovog puta izbliza i osobno.
Nakon smrti žene, Lewisovo zdravlje se pogoršalo te se 1963. povukao s katedre na Cambriedgu. Umro je 23. studenog 1963. na isti dan kada je ubijen J. F. Kennedy poradi čega je njegova smrt prošla nezamijećeno u ondašnjoj javnosti. Njegovo nasljeđe ne jenjava kako odmiče vrijeme. Njegovi argumenti za vjeru i pobijanje nekih klasičnih prigovora raznim aspektima kršćanstva, ostaju relevantni do danas.
Izvor: Euroliber.hr
