Muž i žena su živjeli punih šezdeset godina u braku, u međusobnom uvažavanju i ljubavi. Bili su sretni, pomagali su uvijek jedno drugome, a među njima nije bilo nikakvih tajni.
Zapravo, bila je jedna…
Naime, žena je na ormaru, i to gotovo od dana njihova vjenčanja, držala jedan drveni sandučić, a od muža je tražila da ju ne pita što je u njemu, niti da ga otvara. Rekla mu je kako na takav način želi provjeriti ima li on u nju uistinu toliko povjerenja koliko tvrdi.
Suprug je to poštovao i kroz šezdeset godina ni jednom nije zavirio u sanduk.
Međutim, staričino je zdravlje svakodnevno bilo sve narušenije… Liječnik je rekao kako su joj dani odbrojani…
Zadubljen u svoje misli kako će uskoro postati udovac, starac je počeo sjetno pregledavati stare fotografije i druge uspomene koje su ih tako čvrsto vezivale svih tih godina. U jednom mu trenutku pade pogled na sanduk, pa ga odnese pred ženu i stavi joj ga na krevet. Ona se na to lagano osmjehnu, očiju punih suza, i reče mu:
– Sada ga možeš otvoriti…
Starac je otvorio sanduk i u njemu našao dvije lijepe krpene lutke, igle za šivanje i 20.000 kuna.
– Zašto si čuvala ovo tolike godine u sanduku? – upita.
– Kad sam se udala – započe tihim i blagim glasom žena – majka mi je rekla tajnu dobrog braka. Rekla mi je da svaki puta kad se naljutim na tebe sašijem jednu lutku.
Muž je bio tužan što ga napušta njegova ljubljena žena, ali je istovremeno osjetio jednu duboku radost jer su dvije lutke značile kako se ona na njega zapravo samo dva puta naljutila.
– Lijepo – reče nježno kroz suze – sad znam za lutke i konac, ali odakle toliki novac?
– Novac sam, dragi moj mužu, dobila od prodaje lutaka…
Nepoznati autor
