Biblija ima puno toga za reći o svjetovnosti, ali ništa dobro. Što je svjetovnost i zašto je opasna za kršćane?
Svjetovnost je stanje zaokupljenosti svjetovnim stvarima, a zanemarivanje duhovnih stvari.
Svjetovnost u srcu nije ništa manje od idolopoklonstva. Ona podrazumijeva štovanje i služenje stvorenim stvarima umjesto Stvoritelju (Rimljanima 1, 25). Bog je stvorio ovaj predivan svijet. Kada se riječ “svijet” koristi u Bibliji, ponekad se odnosi na stvoreni svijet, no uglavnom se odnosi na čovječanstvo koje se u grešnom i palom stanju suprotstavlja Bogu i Njegovim putevima. Kada muškarci i žene vole stvari ovoga svijeta više nego Boga, uključeni su u idolopoklonički grijeh svjetovnosti.
Zašto je svjetovnost loša za kršćane?
Svjetovnost može poprimiti razne oblike, kao što su požuda tijela, požuda očiju ili oholost života (1. Ivanova 2, 16). Adam i Eva bili su krivi za grijeh svjetovnosti kada su odlučili vjerovati Sotoninoj laži umjesto Božjoj istini i pojeli su zabranjen plod u Edenskom vrtu (Postanak 3, 6) . Eva je vidjela što je oku ugodno i dobro za hranu te je odabrala plod umjesto poslušnosti Stvoritelju. Ljudi danas čine istu stvar kad god vole bilo što više od samog Boga, bilo da je to bogatstvo, obitelj ili čak vlastiti život.
Isus nam je dao najveću zapovijed – da ljubimo Boga svim srcem, umom, dušom i snagom (Matej 22, 37-38). On je izvršio ono što je zapovjedio proživjevši cijeli svoj život kako bi ugodio svom nebeskom Ocu (Ivan 4, 34). Na primjer, u pustinji je Isusa iskušavao Sotona četrdeset dana i noći (Matej 4, 2-11). Za razliku od Adama i Eve u rajskom vrtu, Isus je na Sotonina iskušenja odgovorio istinom Božje Riječi i odbio ga poslušati. Njegova ljubav prema Bogu pobijedila je zla iskušenja.
Pavao izjednačava svjetovnost s duhovnom nezrelošću u 1. Korinćanima 3 gdje se obraća vjernicima korintske crkve zbog njihova svjetovnog ponašanja.
I ja, braćo, nisam mogao govoriti vama kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao nejačadi u Kristu. Mlijekom vas napojih, ne jelom: još ne mogoste, a ni sada još ne možete jer još ste tjelesni. Doista, dok je među vama zavist i prepiranje, zar niste tjelesni, zar po ljudsku ne postupate? (1. Korinćanima 3, 1-3)
Iako su bili vjernici – on ih naziva “braćom” – bili su duhovne bebe koje nisu mogle razumjeti Božje istine koje je Pavao želio podijeliti s njima. Nisu napredovali u vjeri i naizgled su bili zadovoljni što su takvi. Ovaj nedostatak zrelosti doveo je do toga da su se ponašali kao da su još uvijek dio nespašenog svijeta. Međusobno su se svađali tko je od njih veći zbog toga kojeg od apostola slijede, dok u stvarnosti nisu slijedili nijednog od njih nego vlastite požude i želju da se uzdignu iznad drugih. Pavao ih je poticao da rastu i sazrijevaju u vjeri kako bi prestali sa svjetovnim ponašanjem.
Isus – naš uzor u svemu
Kao kršćani, pozvani smo nasljedovati Krista odbijajući se zaljubiti u ovaj svijet. To ne znači da ne možemo uživati u dobrim stvarima koje je Bog stvorio (1. Timoteju 6, 17), ali na tronu našega srca uvijek mora biti Bog. Iako nismo pozvani povući se iz svijeta u samostansku samoću, ne smijemo ga niti voljeti (1. Ivanova 2, 15). Ukratko, trebamo biti u svijetu, ali ne od njega. Ne trebamo se prilagođavati svjetovnom načinu razmišljanja, već sve trebamo gledati kroz prizmu Božje Riječi. U tome nam pomaže i Duh kako bismo mogli upoznati i vršiti Božju volju.
Uvijek se moramo sjetiti da smo stranci i hodočasnici na ovom svijetu (Hebrejima 11, 13). Ovaj svijet nije naš dom. Prolazimo kroz njega do nebeske domovine, gdje ćemo zauvijek prebivati s Bogom. Umjesto da razmatramo svjetovne ideologije, trebamo se pokoravati Knezu mira, Isusu Kristu, a ne knezu ovoga svijeta, Sotoni. Pozvani smo usmjeriti svoje misli na nebeske stvari, a ne na svjetovne (Kološanima 3, 2), jer “svijet prolazi i požuda njegova; ali tko izvršava volju Božju ostaje zauvijek.” (1. Ivanova 2, 17)
