Što točno znači da će sveti suditi svijetu i anđelima? Što Biblija ima za reći o tome? Što to za nas praktički znači danas?
Apostol Pavao upućuje nekoliko oštrih prijekora vjernicima u Korintu tijekom svoje prve poslanice. No možda je najzanimljivija ona u 1. Korinćanima 6, 2–3. Tu doznajemo da su Korinćani zbog svoje podvojenosti i svjetovnosti kompromitirali svoj kršćanski identitet, tražeći sebičnu korist u sudskim sporovima, koje su vodili na svjetovnim sudovima.
Takvo ponašanje odaje vrijednosti koje podsjećaju na one njihovih poganskih susjeda, stoga ih Pavao podsjeća na njihovu konačnu sudbinu u Kristu, kako bi razotkrio apsurdnost njihovog ponašanja.
„Ne znate li, da će sveti suditi svijetu? I ako ćete vi suditi svijetu, niste li vrijedni suditi najneznatnijim stvarima? Ne znate li, da ćemo anđelima suditi, a kamoli više svjetovnim stvarima?“ (1. Korinćanima 6, 2-3)
Ono što ovaj odlomak čini toliko iznenađujućim čini se da Pavao pretpostavlja da su njegovi čitatelji već svjesni svoje uloge nakon posljednjeg suda. Dvaput postavlja retoričko pitanje: “Zar ne znate?” No, da nije baš ovog odlomka, koliko bi današnjih kršćana ovo znalo? Što točno znači da ćemo suditi svijetu i anđelima? Što Biblija još ima za reći o tome? Što to za nas praktički znači danas? Komentatori su kroz stoljeća nudili nekoliko tumačenja ovog suda nad svecima. Tumačenja se mogu raščlaniti na tri glavna, nakon čega slijedi četvrto koja se proširuje na treće.
1. Sud po primjeru
Ovo gledište seže do rano crkvenih otaca poput Ivana Zlatoustog, kao i do brojnih rano-reformatorskih komentatora poput Wolfganga Musculusa. Ovdje govorimo o ideji da vjernici neće aktivno vršiti sud, jer se vjeruje da je to Kristova ovlast. (Ivan 5, 22) Umjesto toga, ono što će osuditi nevjernike bit će praktični primjeri njihove vjere. Isus iznosi slično kad izjavljuje da će Ninivljani i kraljica od Sabe, koji su u svoje vrijeme odgovorili pokajanjem i mudrošću, ustati na sudu kako bi osudili zloću cijelog suvremenog naraštaja (Matej 12, 41–42). Iako je ovo gledište možda dio onoga na što Pavao cilja, čini se da to nije cijela priča. Uloga Ninivljana i kraljice od Sabe na konačnoj presudi bit će uloga svjedoka koji će svjedočiti protiv zlih, ne kao sudaca. S druge strane, Pavao predlaže vjerodostojniju ulogu vjernika na konačnom sudu. Moraju naučiti rješavati svoja zemaljska pitanja sada, jer će jednog dana biti odgovorni za rješavanje kozmičkih pitanja.
2. Sud prema opunomoćeniku
Ovo gledište zagovaraju određeni suvremeni komentatori poput Anthonyja Thiseltona. On naglašava Pavlovo učenje o ujedinjenju vjernika s Kristom: kao što i mi sudjelujemo u Njegovoj smrti, tako ćemo sudjelovati u Njegovoj moći i autoritetu uskrsnuća (Rimljanima 6, 3–11; 1. Korinćanima 15, 49). Tako možemo reći da ćemo se, kad se Krist vrati radi suda svijetu i mi koji Mu vjerujemo sudjelovati u Njegovoj presudi; odnosno u prenesenom značenju duhovno ćemo sudjelovati u svim Njegovim spasiteljskim djelima, budući da je On naš savezni Poglavar, koji djeluje u naše ime.
Ovo gledište je možda bliže istini od prvog gledišta; ali opet, čini se da ne obuhvaća puninu Pavlovog značenja. Kad bi Pavao imao na umu samo buduću presudu putem opunomoćenika, to bi bilo slabije opravdanje za sadašnju odgovornost toga da ćemo suditi mi sami.
3. Sud delegiranog tijela
Koliko god ovo zvučalo uznemirujuće, vjerojatno je Pavao na umu imao aktivnu, delegiranu ulogu vjernika u konačnom sudu. Ovo tumačenje široko je prihvaćeno u crkvenoj povijesti i možemo vidjeti da ima biblijsku potporu, ako se pažljivo pozabavimo biblijskim tekstom.
Jedan od najjasnijih objašnjenja, koja čitamo u Starom zavjetu, o ulozi vjernika u konačnom sudu nalazi se u Danijelovoj viziji Sina Čovječjega: „…dok ne dođe Pradavni, koji dosudi pravdu Svecima Svevišnjega, i dok ne dođe vrijeme kad Sveci zaposjedoše kraljevstvo.“ (Daniel 7, 22). U Novom zavjetu Isus govori o ulozi svojih učenika u suđenju Izraelu: „Zaista, kažem vam, u novom svijetu, kad će Sin Čovječji sjesti na svoje slavno prijestolje, sjedit ćete i vi koji ste me slijedili. na dvanaest prijestolja, sudeći pritom dvanaest izraelskih plemena“ (Matej 19, 28). Nadalje, u prispodobi o talentima, Isus aludira na stupnjeve ovlasti dodijeljene vjernicima: „Njegov mu je gospodar rekao: „Dobro si učinio, dobri i vjerni slugo. Bio si vjeran u malome; Postavit ću te da vladaš nad mnoštvom.“ (Matej 25, 21)
No, niti jedan od ovih odlomaka ne govori o vjernicima koji sude anđelima. Međutim, postoji niz drugih odlomaka koji govore o budućoj osudi palih anđela (Izaija 24, 21; Matej 25, 41; 2. Petrova 2, 4). Iako ovi odlomci općenito prikazuju samog Boga kao suca, možemo ovdje promatrati delegiranu ulogu vjernika.
4. Preokret kraljevstva?
Postoji četvrta mogućnost, koja se nadovezuje na treću. Ovo tumačenje, koje je predložio Oscar Cullmann, nedavno je zagovarao Michael Heiser, pisac knjige ”Nevidljiva stvarnost”. S tog gledišta, Bog je privremeno dodijelio jurisdikciju poganskih naroda vladajućoj klasi anđela, koji su u Starom zavjetu poznati kao “sinovi Božji”.
Ova ideja nalazi potporu u Ponovljenom zakonu 32, 8: „Kad je Svevišnji dao narodima njihovo nasljedstvo, kad je podijelio čovječanstvo, utvrdio je granice naroda prema broju sinova Božjih“ (usporedba s Daniel 10, 13; 20). Bog tada objavljuje osudu ovim anđelima zbog njihove nepravedne vladavine: „Rekao sam: ‘Vi ste bogovi, sinovi Svevišnjega, svi vi; ipak ćete, poput ljudi, umrijeti i pasti kao svaki vladar’.“ (Psalam 82, 6-7). Dio Božjeg otkupiteljskog plana odnosi se na uništavanje tih demonskih vladavina i zamjenu istih kraljevstvom Njegova Sina, pri čemu će vjernici vladati kao su-nasljednici. (2. Timoteju 2, 13; Otkrivenje 2, 25–28)
Prema Heiseru: „Kad se narodi putem evanđelja vrate Jahvi, vjernici će zamijeniti božanska bića, koja trenutno dominiraju narodima i vladati umjesto njih kao Jahvina djeca i suvladari“ (311).
Stavljanje problema sadašnjice u kontekst
Ako je to Pavao imao na umu, tada možemo vidjeti tragičnu ironiju u ponašanju korintskih vjernika. Ako će Korinćani jednog dana suditi nebeskim vlastima, koje su stajale iza njihovih zemaljskih vladara, zbog čega ti isti Korinćani žele svoje stvari iznositi na zemaljske sudove i pred zemaljske vlasti?
Naravno, to ne znači da se kršćani nikada ne mogu imati postupke ispred svjetovnih sudova. Ponekad će pravosudni postupak zahtijevati da vjernik odgovara za počinjena kaznena djela. Usprkos tome, u našim običnim, svakodnevnim raspravama koje vodimo s ostalim vjernicima, moramo se sjetiti našeg konačnog identiteta, kao sunasljednika i suvladara s Kristom. Stoga, ne trebamo koristiti svjetovne metode za postizanje svjetovnih ciljeva. Umjesto toga, u svemu se trebamo razlikovati kao ljudi kojima upravlja Božja Riječ i koji su osnaženi Božjim Duhom.
Autor: Kyle Dillon; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoaliton.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.
