Dana 26. lipnja 1992., crkva puna vjernika svjedočila je trenutku koji nikada neće zaboraviti.
Otac Gaston Hubis, svećenik koji je više od četiri desetljeća posvetio propovijedanju evanđelja, preminuo je usred mise, ostavljajući iza sebe poruku vjere koja će odjekivati zauvijek.
Njegov život nije bio obilježen traženjem bogatstva niti svjetovne slave. Umjesto toga, živio je skromno, posvećen Bogu i službi ljudima. Tog dana, dok je propovijedao o Božjoj ljubavi i spasenju, njegovo tijelo je oslabjelo, glas mu je gubio snagu.
No prije nego što se srušio, izgovorio je posljednje riječi koje su zapanjile sve prisutne: „Hvala ti, Gospodine.“
Ovaj trenutak bio je više od tragičnog događaja – bio je svjedočanstvo neuništive vjere. Otac Gaston nije umro sa strahom, već s zahvalnošću.
Njegova posljednja poruka bila je odraz sigurnosti u obećanje vječnog života, onako kako je i sam propovijedao – smrt nije kraj, već početak novog, slavnog postojanja u Božjoj prisutnosti.
Vjernici su ostali u šoku
Prisutni su ostali u šoku, neki su plakali, drugi kleknuli u molitvi. Ono što se činilo kao tragedija, postalo je moćna poruka.
Mnogi su osjetili snažan poziv na obnovu svoje vjere. Ljudi čija je vjera bila mlaka, pronašli su novu vatru u svojim srcima, a oni koji su bili udaljeni od Boga, vratili su se molitvi.
Ovaj događaj podsjeća na prve mučenike kršćanske crkve, poput svetog Stjepana, koji je u posljednjim trenucima gledao u nebo, znajući da ga Krist čeka. Tako je i otac Gaston otišao – ne s tugom, već s pouzdanjem i radošću.
Njegova smrt bila je podsjetnik da nitko ne zna svoj posljednji dan. Pitanje koje ostaje za svakoga od nas jest: Jesmo li spremni? Živimo li vjeru punim srcem ili ju uzimamo zdravo za gotovo?
Svjedočanstvo oca Gastona poziv je na dublju vjeru i predanje Bogu. Njegova posljednja propovijed nije bila samo riječima, već i djelom – primjerom života posvećenog Kristu.
Neka nas njegov život i smrt potaknu da obnovimo svoju vjeru i spremno dočekamo dan kada ćemo i mi stati pred Božje lice.
