Sve teškoće kroz koje prolazimo u životu postoje samo zbog jednog razloga. Ne valja pitati: “Zašto?” nego: “Zbog čega? U koju svrhu?”
Satima se može raspravljati o tome zašto Bog dopušta ovo ili ono. No pitanje postaje zaista aktualno tek kada se radi o nečemu osobnom, nije li tako? U svim mračnim tjeskobama života izlaz sam nalazio samo putem Isusova križa.
“Više mi se ne živi!”
Nedavno mi je neka mlada djevojka rastrojena izgleda rekla: “Više mi se ne živi!” Ne znam u kojem ste vi stanju, ali vam želim reći nešto u vezi s vašim životnim problemima. Nećete postići apsolutno ništa pitajući neprestano: “Zašto? Zašto? Zašto?” Radije se pitajte: “Zbog čega? U koju svrhu?”
Kada sam prije nekoliko desetljeća još službovao kao župnik u jednome rudarskom kraju, dogodilo se nešto strašno. Jednom je rudaru, naime, pala stijena na leđa i slomila mu kralježnicu. Zbog toga mu je bio oduzet donji dio tijela i nije bilo nikakve nade u ozdravljenje ili u poboljšanje. Užasno!
Otišao sam ga obići, ali vam mogu reći da je to bio najstrašniji posjet u koji sam ikad išao. Kod unesrećenog su se okupili prijatelji. Na stolu su bile boce rakije. On je sjedio u pokretnim kolicima. Kad sam ušao, glasno je povikao: “Ti, crna ptico, ostani vani! Gdje je bio tvoj Bog kad mi je pala stijena na leđa?! Zašto je Bog tada šutio?” I tada poče psovati. Bilo je kao u paklu. Bez riječi sam se pokupio odande.
Među rudarima imao sam nekoliko prijatelja i njima sam sutradan na biblijskom proučavanju za muškarce ispripovjedio taj mučni doživljaj. Nakon tjedan dana opet smo imali takav sastanak. Baš kada sam htio započeti sastanak, na vratima se pojavio čovjek u invalidskim kolicima. Moji su ga prijatelji rudari pozvali na sastanak i on se odazvao. Ne znam jesu li što razgovarali s njim, ali mislim da nisu.
“Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina…”
Tako je on te večeri sjedio preda mnom i slušao propovijed koju sam započeo riječima: “Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina…” Govorio sam o Isusu, posljednjoj Riječi Božjoj koju moramo čuti i potom slijediti: “…da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” Taj je čovjek slušao te riječi! Prvi put u životu čuo je o Isusu! Odjednom je ugledao Svjetlo – spoznao je!
I da ne duljim, za tri mjeseca i on je postao dijete Gospodina Isusa. Ne mogu vam reći kako se sve izmijenilo u njegovu životu. U stanu su zavladali red i čistoća. Ondje gdje su nekad odzvanjale psovke, čule su se pjesme o Isusu. Stari su ga prijatelji napustili, ali stekao je nove. Nestale su i boce rakije – na stolu je sada ležala Biblija. Žena i djeca bili su kao preporođeni.
Posljednji put posjetio sam ga nedugo prije njegove smrti. Taj mi je posjet ostao u neizbrisivu sjećanju. On je imao lijepo ime – zvao se Amsel. Neće se ljutiti što ga ovdje spominjem po imenu jer je sada u vječnosti. “Amsele”, upitah ga, “kako je?” “Ah”, reče, “otkada je moj život pripao Isusu, otkad su mi oprošteni grijesi i Božje sam dijete, otada je u mom domu…” zastao je na trenutak i nastavio, “otada mi je svaki dan kao Badnjak.”
Lijepo je to sročio za jednog rudara, zar ne? Onda je rekao nešto divno što nisam nikada zaboravio. Rekao je: “Busch! Osjećam da ću uskoro umrijeti.” – Bili smo na “ti” jer smo u međuvremenu postali dobri prijatelji. – “Tada ću proći kroz vrata i stati pred Boga”, nastavi on. “I kad tada, u vječnosti, budem stajao pred Božjim prijestoljem, past ću preda nj ničice i zahvaliti mu – što mi je slomio kralježnicu.”
Želim Bogu zahvaliti za svoju nesreću
“Amsele!” prekinuh ga zapanjeno. “Što to govoriš?” “Dobro znam što govorim”, nastavi on. “Vidiš, da mi se to nije dogodilo, da me Bog jednostavno pustio i dalje živjeti onakvim bezbožnim životom, zacijelo bih svoj životni put završio u paklu, u vječnom prokletstvu.
Bog je u svojoj spasonosnoj ljubavi dopustio da mi se slomi kralježnica kako bih mogao pronaći njegova Sina, Isusa Krista. Po Isusu sam postao radosno dijete Božje. Zato mu i želim zahvaliti za svoju nesreću!” Tada je rekao nešto što mi se neizbrisivo usjeklo u pamćenje: “Bolje mi je uzetu pripadati Isusu i biti dijete Božje, nego s obje zdrave noge biti bačen u pakao!”
Nikada neću zaboraviti kako je to rekao: “Bolje mi je uzetu pripadati Isusu i biti dijete Božje, nego s obje zdrave noge biti bačen u pakao!” “Dragi moj Amsele”, rekoh mu, “vidiš li kakve ti je strašne probleme Bog poslao. U početku si se pravdao: ‘Gdje je bio Bog? Zašto Bog šuti?’, a sada si shvatio zašto je Bog dopustio to što ti se dogodilo. On te htio dovesti do Isusa da bi te Isus mogao dovesti k njemu!”
Ne valja pitati: “Zašto?” nego: “Zbog čega? U koju svrhu?” Vjerujem kako sve teškoće u našem životu postoje samo zato da bi nas Bog po svome Sinu Isusu mogao privući k sebi!
Autor: Wilhelm Busch; Iz knjige ”Isus naša sudbina”
