Zašto se povremeno osjećamo kao da ćemo posustati? Uglavnom zato jer se ponašamo kao da je Bog napustio zemlju.
Ne sumnjamo u njegovo postojanje ili njegovu stvarnost, ali naše molitve kao da ostaju neodgovorene. Vapimo mu u velikom očaju za njegovom pomoći, ali on izgleda ne čuje. Borimo se čineći jednu pogrešku za drugom.
Dajemo obećanja da ćemo biti bolji, istražujemo Bibliju, plačemo, molimo, pomažemo drugima i činimo dobro. Ali prečesto ostajemo s jednim praznim, neispunjenim osjećajem. Obećanja Božja nas progone.
Ponavljamo ta obećanja za koja vjerujemo da imamo iskrenu djetinju vjeru, ali s vremena na vrijeme ne uspijemo primiti ono što tražimo. A u vrijeme kušnje, nađemo se na tlu!
Dolazi sumnja i sotona šapće: “Ništa ne djeluje. Vjera u Boga ne donosi rezultate. Unatoč tvojim suzama, molitvama i pouzdanju u Riječ Božju, ništa se stvarno ne mijenja. Prolaze dani, tjedni pa čak i godine, a tvoje molitve, nade i snovi još su uvijek neodgovoreni i neispunjeni. Dosta je! Predaj se!”
Svaki kršćanin na ovom planetu u jednom trenutku svoga života doseže tu prijelomnu točku. U trenutku kad se čini da su se svi zidovi urušili, a i krov samo što se nije srušio, kad se sve raspada i grijeh dobiva prednost, dubok unutarnji glas viče: “Sve ostavi. Spakiraj se i nestani! Zašto da se nosiš s time? Bježi. Ne moraš to nositi. Učiniti nešto drastično.”
Svladan grijehom u svom srcu, David vapi: “Preni se! Što spavaš, Gospode? Probudi se! Ne odbacuj nas dovijeka! Zašto lice svoje sakrivaš, zaboravljaš bijedu i nevolju našu?” (Ps 44,24-25).
Kršćani, zaprepašćuje li vas da su se veliki ljudi Božji suočavali s istim bitkama kao vi i da se suočavaju i danas? Biblija govori: “Prestanite se čuditi, ljubljeni – kao da vam se što neobično događa – požaru koji bjesni među vama da vas iskuša! Naprotiv, radujte se što ste dionici u Kristovim patnjama, da se mognete radovati i veseliti i u čas kad se objavi njegova slava” (1 Pt 4,12,13).
Autor: David Wilkerson; Izvor: Put života
