Prije nekoliko godina sjedila sam preko puta drage prijateljice u glasnom i punom restoranu. Brzo smo započele razgovor u želji da si sve stignemo reći. Kada nam se približio konobar kako bi uzeo našu narudžbu, malo sam se uspaničila jer sam se zabrinula da sam izgubila pojam o vremenu. Slučajno sam ostavila mobitel u torbici te sam shvatila da se brinem da je moja predanost razgovoru dovela do zanemarivanja poruka i poziva.
Dok je moja prijateljica naručivala svoju hranu, ja sam pažljivo stavila svoj mobitel pokraj moje čaše s vodom, bez zvuka, ali na vibraciji. Morala sam biti dostupna. Naravno, nakon nekoliko minuta mobitel mi je počeo suptilno poskakivati davajući mi do znanja da sam negdje potrebna. Rekla sam prijateljici da je hitno te sam se ustala ispričavajući se. Izašla sam na ulicu i brzo odgovorila na poziv.
„Jesi li u redu?”, pitala sam dok sam čula njezino tiho plakanje.
„Prekinuli smo”, ona je rekla između jecaja.
To je bio taj hitni poziv. To je bila kriza kojoj sam se trebala posvetiti.
Suovisnost je stanje koje kulturalno povezujemo sa članovima obitelji, ljubavnim partnerima ili vrlo bliskim prijateljima ovisnika. Glavna briga za suovisnu osobu je da ona uvijek mora mora biti tu, da uvijek mora biti spasilac i onaj koji će se brinuti za druge.
Dilema s ovim uskim (iako točnim) razumijevanjem jest da mnogi od nas nikada ne razmotre na koje smo mi načine suovisni. Umjesto toga se smatramo odanim prijateljima. Umjesto toga mi smo požrtvovni i ljubavlju ispunjeni članovi zajednice. Mi pokušavamo „uzeti svoje križeve” i ispuniti poziv za služenjem.
Ja bih trebala znati. Prije nego sam postala psihoterapeutkinja, radila sam kao socijalna radnica za žene bez doma i djecu te obitelji koje su posvajale djecu iz Kine. Bila sam voditeljica misijske organizacije koja je radila na uključivanju marginaliziranih, potlačenih i siromašnih. Živjela sam sa snažnim osjećajem da je moj poziv bio davati se velikodušno drugima, bez granica. Moje shvaćanje je bilo da je to ono kako me je Isus stvorio.
VIDI OVO: 10 stvari koje sebični ljudi stalno rade
Ovo su znakovi koje sam shvatila kada je riječ o mojoj prethodnoj suovisnosti. Zvuče li i vama poznato?
1. Dostupni ste u bilo kojoj okolnosti, u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu
Nema veze ako ste imali dug i težak dan. Nastavit ćete se davati te ćete odbacivati molbe svog uma i tijela i duše.
2. Iscrpljeni ste
Nema veze ako gorite u svom poslu, ako ne spavate dovoljno, ako se odričete druženja ili ne obraćate pažnju na svoje fizičko zdravlje. Glavna pretpostavka je: ako želite biti dobri, onda trebate biti nesebični sa svojim vremenom.
3. Osjećate se uzbuđeno i ushićeno kada se pozabavite nekom „krizom”
Osjećate se važno, živo i kao da imate svrhu. Ima nešto u tome da ste „kontakt u hitnim situacijama”, prva osoba u imeniku, jedina osoba kojoj se drugi mogu povjeriti, a što vam daje osjećaj vrijednosti.
4. Govorite „da” i osjećate se kao da štetite drugima ako kažete „ne”
Postoji osjećaj da uvijek trebate na prvo mjesto stavljati potrebe i želje drugih tako da, kada vas za nešto zamole, jako je mala mogućnost da možete razmotriti sebe.
5. Granice se čine okrutnima
Trebate imati pravilo otvorenih vrata. Drugi vam uvijek trebaju moći pristupiti. Štititi se ili se brinuti za sebe na bilo koji način se čini sebičnim.
6. Ne očekujete istu brigu, pažnju ili iščekivanja od drugih
Umjesto toga, osjećate se lišeno svoje uloge, posramljeno ili krivo ako ste vi ti koji primaju.
Ono što je zaista žalosno i srceparajuće jest činjenica da sam proživjela dobar dio svog života izjednačavajući tu suovisnost sa sličnosti Kristu. Moja je crkva to promovirala. Držali su me u veliko poštovanju te su to naglašavali kao moju najveću osobinu.
VIDI OVO: 5 znakova duhovnog narcisa
Bila sam hvaljena kao ona koja „dobro voli” te sam iskusila polet jer sam bila ona koja spašava i daje. No ta pozicija me je ostavila iscrpljenom i u nijekanju činjenice da i ja trebam brigu, vrijeme i prostor.
Kroz mnogo promišljanja i savjetovanja shvatila sam da to nije bila Božja namjera, no ipak se činilo kao smrt da odustanem. Nije ni čudo što je suovisnost tako blisko vezana s ovisnošću. I mi smo ovisno utoliko koliko smo tu za ovisnike. Mi smo ovisni o osjećaju da nas netko treba te osjećamo ponos činjenicom da smo ona osoba koja je uvijek dostupna.
Mislim da krivo shvaćamo Pismo kada mislimo da je Isus bio nesebičan. Mi Ga činimo uzvišenim Bogom bez ljudskih potreba, želja i ograničenja. Mi čak inzistiramo da je živio u takvom stanju i kada je bio beba te tijekom adventa pjevamo da „nije plakao” na slamici. Zaboravimo da se popeo na brod kako bi pobjegao. Zaboravimo da se budio rano kako bi bio sam. Zaboravimo da je bio blizak sa samo nekoliko ljudi te da je od njih tražio stvari.
U Svojim posljednjim satima, On je bio uplašen te su Ga mučila razna pitanja, tražio je prisutnost bliskih Mu ljudi u Getsemanskom vrtu. Pokazao nam je kako izgledaju granice i potreba. On nije ozdravio sve. On je spavao. On je jeo. On je rekao ne (i to svojoj majci).
Suovisnost je u konačnici srceparajući oblik arogancije i samopravednosti koja umara i ne može držati osobu živom. Mi mislimo da volimo ljude, ali zapravo samo skrivamo vlastitu ovisnost o tome da nas netko treba u obliku nesebičnosti. To nije vrsta ljubavi koja nam je namijenjena kao djeci Božjoj. Mi smo pozvani u Kraljevstvo gdje možemo ponuditi naše darove brige te jednako tako i primiti brigu u istoj, ako ne i većoj, mjeri.
Prvi korak prema zacijeljenju i pokajanju od suovisnosti je priznavanje iste. Hoćete li priznati da ste umorni do kostiju, da osjećate kao da nemate prava za sebe, da čeznete za time da vas netko treba? Vi ste stvoreni za mnogo više od toga.
Autorica: Abby Wong Heffter; Prijevod: Mislav U.; Izvor: Relevantmagazine.com
