Svatko zna da Bog postoji. Dokazi su svuda oko nas. Ustvari, Stvoritelj je dizajnirao svemir na način da mnogi Njegovi nevidljivi atributi budu “jasno vidljivi” u onome što je stvorio, tako da “nemamo isprike” (Rimljanima 1,20).
“Uza sve to griješiše dalje i ne vjerovaše u čudesna djela njegova.” (Psalam 78,32)
Teofil sjedi u kavani, a pored njega kava s mlijekom i njegova Biblija. Njegov kolega Epikur ne može odoljeti da ga ne izaziva: “Ja vas kršćane ne razumijem. Kako možete reći da Bog šalje ljude u pakao za kojeg nikad nisu čuli? Kao takav, Bog ne može biti istina.”
Što bi na to Teofil trebao reći? “Mi zapravo ne znamo što Bog čini sa onima kojima nije propovijedana Riječ”?
Rimljanima 1,18-21 ima izravniji odgovor za Epikura. Oni koji nikada nisu čuli svojevoljno su krivi za odbacivanje Boga jer im se Bog jasno objavio u čudesnim djelima kreacije.
“Otkriva se doista s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću.” (Rimljanima 1,18)
Bog je ljut na nas. Zapazite zašto. Božji gnjev raste zato što ljudi “sputavaju istinu”.
Prijevod grčke riječi “sputavati” znači “držati pritisnuto”, kao što to čine lanci u zatvoru. Ova ista riječ korištena je za opisivanje kada je Josip bačen u tamnicu u Postanku 39. Bog bijesni zato što nevjernici pokušavaju “utamničiti” istinu svojim grešnim životima.
Ipak, bez obzira koliko se ljudi trudili sputavati Božju istinu, Bog im neće dozvoliti da ju zatoče u tamnicu. Ljudi “žele” – ali ne uspijevaju – potisnuti istinu.
Božji gnjev nije običan gnjev. Pavao koristi grčku riječ orgē za “gnjev“. Ova riječ potječe od glagola koji opisuje plodove nabujale od soka. Pojam je nabujala srdžba. Naš grijeh protiv onoga što znamo o Bogu dosegao je točku u kojoj bi za Boga bilo nemoralno da ne djeluje.
Ovaj orgē objavljen je s neba. Bog svima daje do znanja o Njegovom gnjevu, ne samo jednom ili povremeno, već kontinuirano. Svi mi to znamo…uključujući g. Epikura.
Bog usmjerava ovaj gnjev na dvije stvari – “bezbožnost“ i “nepravednost“. Bezbožnost ili nevjera odnosi se na neuspjeh čovječanstva da ispuni dužnost prema svom Stvoritelju. On drži zajedno molekule našeg tijela (1. Korinćanima 8,4-6), i On omogućuje neuronima u našem mozgu da se aktiviraju. Dakle, mi smo zahvalni Bogu, ne samo za zdravlje i život, već i za mogućnost da se krećemo i razmišljamo. Zauzvrat, mi dugujemo našem Stvoritelju vječni dug; dugujemo mu našu potpunu ljubav i predanost. Neplaćanje ovog duga znači bezbožnost.
Božja srdžba također raste protiv naše “nepravednosti“. Nepravednost se odnosi na naš neuspjeh da se prema drugim ljudskim bićima – Božjim posebnim stvorenjima – odnosimo sa poštovanjem za koje znamo da zaslužuju. Kada vrijeđamo ili sene brinemo druge, mi Božju Mona Lisu i Njegovog Davida razbijamo na komadiće. Činimo veliki prijestup protiv Božjih stvorenja, ali naš prijestup protiv našeg Stvoritelja je još veći.
“Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova.” (Rimljanima 1,19)
Kada svjedočimo ljudima, ne moramo se brinuti o dokazivanju Božjeg postojanja. Prema ovom stihu, Bog sebe čini očitim, otvorenim i jasnim svima. On je doslovno stavio dokaze “u njih”. Očigledno, Bog je stavio znanje o Njemu u sve ljude – unutar njihovih misli, u njihova srca, u samu njihovu jezgru bića.
Glagol je u sadašnjem vremenskom obliku. Bog se nije objavio u prošlosti, a onda to prestao. On se nastavlja i sada objavljivati među nama.
Dakle, kada ljudi poput Epikura pokušavaju umiriti svoju savjest i opravdati svoj grijeh, moraju potisnuti njihovo znanje o Bogu. Uhvate se za slamku kako bi izgradili zatvor oko istine. Ali Božja istina slobodno izbija, poput tigra nepodobnog za kroćenje.
Kralj nebesa se ne oslanja na male glasnike da bi podijelio tko je On. Niti ostavlja male poruke na oglasne ploče, nadajući se da ćemo ih vidjeti. Bog se osobno pobrinuo da svatko od nas ima spoznaju o Njemu.
Bog zna da se svi ljudi bore protiv ove spoznaje. Isus je svima mogao reći ono što je jednom rekao Savlu, predanom farizeju: “Teško ti je proti ostanu praćati se.” (Djela 9,5). On probada svako srce, svakome daje do znanja o Njemu.
“Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire…” (Rimljanima 1,20a)
Što to možemo vidjeti o Bogu? Njegove nevidljive atribute! Grčka riječ kathoraō pojačava značenje standardne grčke riječi “vidjeti“. Dakle, ne samo da vidimo Božje atribute, već ih doslovno vidimo u srž. Jasno opažamo, obilno spoznajemo, dubinski prepoznajemo Božje nevidljive atribute.
Jadni Epikur je samo blefirao. Svatko vidi Boga jasno, čak i ako nikada nisu vidjeli Bibliju ili čuli o Njemu.
Bog sam sebe otkriva na dva načina. Jedan je kroz posebnu objavu Biblije. Kroz Bibliju Bog navodi put do spasenja. Također, Bog komunicira kroz “općenitu” objavu kreacije. Premda to ne zamjenjuje istinu o spasenju koju čovječanstvo mora spoznati u Bibliji, sve muškarce i žene kreacija jasno uči da Bog postoji i da su određene stvari o Njemu istinite.
Te stvari spoznajemo trenutno i kontinuirano. Onog trenutka kada je Bog stvorio svijet (na grčkom kozmos), Njegov svijet je počeo objavljivati sve o Stvoritelju, i to nastavlja sve do danas.
Psalam 19,1-6 je važna starozavjetna usporedba. Božja kreacija, nadmašivši sve granice jezika, kulture, spola i dobi, o Bogu propovijeda stalno i učinkovito. Svijet ne treba znanost kako bi stekao znanje o Stvoritelju. Prema Bibliji, ljudi već poznaju Stvoritelja, a očajnički traže bilo kakvo opravdanje da ospore Njegovo postojanje. Kao što 2. Petrova 3,5 kaže: “namjerno ignoriraju” dokaz koji svatko jasno vidi.
Rimljanima 1,20 navodi atribute koje možemo vidjeti u svijetu – vječnu njegovu moć i božanstvo. Grčka riječ za vječno, aïdios, je neobična. Povezana je sa grčkom riječi značenja “uvijek” s pojmom osobnog Boga.
Njegovo božanstvo, božanska priroda je theiotēs. Ovaj pojam sumira sve atribute koji čine Boga onim tko On jest. Dakle, Božja objava samog sebe je prilično sveobuhvatna.
“…tako da nemaju isprike.” (Rimljanima 1,20b)
To su razumne riječi. Božja čudesna djela propovijedaju Njegovu slavu svim ljudima. Nijedan muškarac ili žena ne može reći: “Nisam znao/la” ili “Objava nije bila vidljiva”. Taj Bog koji se objavljuje i poznaje svačije srce, zaključuje za svakog muškarca, ženu i dijete da “nemaju isprike”.
Što može biti toliko jasno i očito, kada opažamo nebesa i promatramo nebeska tijela, kao postojanje neke vrhovne, božanske inteligencije po kojoj su sve te stvari vođene? – Ciceron, De Natura Deorum, 2.2
“Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost…” (Rimljanima 1,21)
Ne samo da smo saznali o Bogu u jednom trenutku, mi smo ga upoznali osobno. Mi smo “poznavali Boga”.
Naše suvremeno doba, Epikur koji ispija kavu nema nikakvo pravo optužiti Boga za nedjela. Epikur je kriv jer se namjerno okrenuo od Boga. Njegovo ismijavanje je samo prividna hrabrost, skriva ono što zna o Bogu u svom srcu. On zna da prava debata nije o poganima u Patagoniji. Radi se o grešnicima u Seattleu koji se pokušavaju uvjeriti da Bog ne postoji.
Bog nam je dao uši da čujemo, oči da vidimo i srca da razumijemo. Mogao nas je ostaviti u tami zbog našeg namjernog truda da Njegovu istinu zatočimo, kao i zbog naše bezbožnosti i nepravednosti. Ipak, Bog želi da svi prihvate Njegovu besplatnu ponudu spasenja kroz Isusa Krista.
Bog milostivo mijenja živote koji su bili pusti i prazni – tamni životi bolesni grijehom i mrtvi za Božje putove, potonuli u bezdan voda Njegovog gnjeva. Ovaj moćan Bog, koji je jednom promijenio praznu beskrajnost prostora samo sa riječju, toliko je velik u Njegovoj milosti da, unatoč našem namjernom neznanju, On nas vidi u našoj tami i viče: “Neka svjetlo slavnog evanđelja zasvijetli u njihovim srcima!” (2. Korinćanima 4,6).
Autor: Jud Davis; Prijevod: Vesna L.
