»Čovjek… kratka je vijeka i pun nevolja«. Job 14,1
Neka nas ova tužna misao oslobodi od svih zemaljskih briga. Svjesni smo da nam je sreća nadohvat ruke, no ponizne čuva Gospodin Bog. Psalmist kaže: »Rekoh u sreći svojoj, nikad neću posrnuti!«. Gospodin pazi kako se ne bi snažno ukorijenili jer ćemo ubrzo biti premješteni u nebeski vrt.
Iskoristimo zato vrijeme milosti. Podsjetimo se kako je svako drvo na zemlji određeno za sječu i tada sigurno nećemo olako pristupiti gradnji gnijezda na njegovim granama. Možemo voljeti, ali sa ljubavlju koja računa na smrt i rastanak.
Dragi članovi naše obitelji se oslanjaju na nas, no trenutak kad ćemo ih morati prepustiti Gospodaru je možda pred vratima. Ova istina odnosi se i na naš imetak. Zar bogatstvo brzo ne odlijeće, kao na krilima? Naše zdravlje nije trajno. Lomljivo je kao cvijeće u polju i znamo da ni ono neće zauvijek ostati. Određeno nam je vrijeme slabosti i bolesti kad treba proslaviti Boga u trpljenju, a ne samo u uspješnom radu.
Za ni jednu stvar nismo sigurni da nas može sačuvati od napasti; ni jedan dan našeg kratkog života ne prolazi bez boli. Ljudski život je kao posuda puna gorkog vina. Onima koji u njemu traže sreću isto je kao da traže med u slanom moru.
Dragi čitatelju, ne polaži svoju nadu u zemaljske stvari, traži ono što je nebesko. To moljac ne kvari, lupeži ne kradu, tamo je prava radost, trajna i vječna.
Put boli vodi kući. Gospodine, daj da ove misli budu jastuk za mnoge umorne glave.
Autor: Charles Spurgeon
