Već 7 godina živim s generaliziranim anksioznim poremećajem, paničnim poremećajem i socijalnom anksioznošću. To je u potpunosti promijenilo moj život.
I ranije sam pisao na ovu temu, a reakcije ljudi su mi dokazale da postoji na tone kršćana koji se pronalaze u mojoj priči.
To vjerojatno uključuje ljude koje poznajete. Isto tako, znam da mnogi oklijevaju govoriti drugima o njihovim borbama. Tako da sam na osnovu svojeg iskustva za njih sastavio mali popis onoga što biste trebali znati u vezi vaših prijatelja kršćana i obitelji koji se bore s anksioznošću.
Anksioznost nas mijenja.
Prije nego što sam imao ovih problema bio sam društven, ekstrovertna osoba tipa A. Hranio sam se društvenim zbivanjima i volio biti u centru pažnje. Danas sam ozbiljni introvert koji se snažno bori s društvenim prilikama, nepoznatim situacijama, privlačenjem bilo kakve pažnje, upoznavanjem novih ljudi, razgovaranjem na telefon ili čak pisanjem članka poput ovoga. Mnogo češće jednostavno to nisam u stanju činiti. Već neko vrijeme nisam u stanju izaći iz svoje kuće. Skoro sam imao sudar s autom zbog napadaja panike. Mrzim odlazak liječniku ili frizeru. Ne mogu biti u manjim skupinama ljudi koje ne poznajem. Toliko sam se trudio odlaziti na konferencije (toliko sam želio ove godine ići na T4G!), ali nisam bio u stanju pokrenuti se. Cijeli sam zbrkan.
To nije stvar Mateja 6 ili Filipljanima 4 – to je fiziološki problem.
U vremenima prije anksioznosti vjerojatno bi mi ovo bilo smiješno. No, anksiozni poremećaj nije isto što i zabrinutost. Većina ljudi s anksioznošću ne odlazi liječniku govoreći: „Ne znam doktore, ne mogu se prestati brinuti u vezi svega.“ Većina od nas odlazi liječniku zbog fizičkih simptoma koji nas muče, a tek onda shvatimo da je uzrok tome anksioznost. U mom slučaju, otišao sam liječniku misleći kako imam moždani udar ili neki veliki problem u mozgu. U stvarnosti, imao sam svoj prvi panični napad. Kada mi je liječnik rekao da se radi o anksioznosti, mislio sam da je lud ili da me nije shvatio ozbiljno. Bio sam uvjeren da prolazim medicinsku traumu! Moj čitav središnji nervni sustav mi je tako govorio. A onda mi taj tip kaže da imam anksioznost. Bilo je nestvarno. Mnogi ljudi su mi rekli da je ovo i njihova priča. To nije ista vrsta tjeskobe koja se uglavnom manifestira kao zabrinutost. Imamo mentalni poremećaj, a ne problem kojeg možete kontrolirati.
Znamo da nema nikakvog smisla.
U većini slučajeva, to vam nema smisla – kao ni nama. Naziva se poremećajem zato što jest poremećaj – naš mozak ne radi ispravno. Znamo da naše misli nisu logične. Znamo da ne postoji nikakav razlog za pumpanje našeg adrenalina kao da bježimo od nekog čudovišta. Znamo da se to samo anksioznost s nama poigrava. No, ta nam spoznaja nimalo ne pomaže.
Anksioznost ne stvara pretjeranu zabrinutost u vezi nečega koliko naš mozak dovodi do kratkih spojeva te nas obuzima osjećaj određenog nadolazećeg propadanja. Nalaziti se u anksioznom ponoru jest osjećaj koji se ne može objasniti, a u težim razdobljima to je osjećaj koji je prisutan od trenutka kada se probudimo do trenutka kada idemo spavati. To je naš život.
VIDI OVO: 10 snažnih biblijskih stihova za anksioznost i nemir
Osjećaj propadanja nam je veoma stvaran. Stvaran jednako kao bilo što drugo.
Možete nam govoriti kako je sve u redu, i ponekad znamo da je to istina. Ali čudovište anksioznosti će nas i dalje, glasnije od bilo čega, uvjeravati kako je sve pogrešno, kako ništa nije u redu, kako sve što se loše može dogoditi zasigurno će se i dogoditi, i kako jednostavno ne postoji druga alternativa. Uvjereni smo da sve upropaštavamo što ikada dotičemo, radimo ili se fokusiramo. Toliko je stvaran osjećaj, a u našem stanju panike, osjećaj je stvarniji nego bilo što drugo. Jeste li ikada bili u privremenom stanju ozbiljno veće anksioznosti? Onaj osjećaj kao da vam je srce u grlu, a vaš trbuh kao da je propao u zemlju – toliko nam je stvarno. Kada nas obuzme panika, poziva nas na hitnu i neodoljivu potrebu za bijegom. Moramo živjeti s tim.
Iscrpljeni smo cijelo vrijeme.
Razmislite unatrag o situaciji kada ste bili pod vrlo velikim stresom, kada ste bili pritiješnjeni i preuzela vas je bezizlazna reakcija. Adrenalin, lupanje srca, promjena vizije. Vjerojatno ste se ubrzo nakon toga srušili na svoj krevet, vaše tijelo je bilo iscrpljeno jer je potrošilo svu rezervnu energiju. To je ono što mi prolazimo kada nas obuzme anksioznost. Potpuno nas iscrpi da jedva čekamo da završi čak i običan dan. Mnoge smo dane već do ručka spremni za krevet. Naši mozgovi su zamračeni. Prolazimo osjećaj nemogućnosti realizacije. Ne možemo razmišljati ispravno. Ne možemo obraditi informacije. Ne možemo se fokusirati. Ne možemo se sjetiti stvari. Žao nam je što smo ponekad zbog toga mrzovoljni ili razdražljivi.
Molimo vas, imajte na umu da vas ne ignoriramo.
Znamo da se čini kao da je tako, ali nije. Žao nam je što odgađamo planove. Žao nam je što odbijamo pozive. Žao nam je što sa susreta odlazimo ranije. Žao nam je što vas ne možemo pratiti. Ne radi se o vama, već o nama. To je naša anksioznost. Nadolazeći događaji, čak i najmanji, mogu potaknuti ozbiljne osjećaje strepnje ljudima s anksioznim poremećajem. Ponekad je jedini način da se oslobodimo pritiska kako bismo se vratili u normalan život eliminacija izvora. Živimo u stalnom strahu anksioznih okidača i napada. I potrebno nam je da vrijeme provodimo sami, mnogo više nego većina ljudi. Društvene situacije nas brzo umore, a energiju nadopunjavamo samoćom. Nije da vas ne volimo.
Imati prijatelje i voljene koji sve to prihvaćaju je neprocjenjivo.
Imati tih nekoliko ljubljenih prijatelja koji znaju da imamo anksioznost i znaju kako nas tjera da se ponašamo čudno, ali nemaju s tim nikakav problem, i dalje nas vole i mole za nas, i puštaju nas da se nosimo s time najbolje kako možemo – to je takav blagoslov od Boga.
Sve što možemo jest s vama biti iskreni.
Ako vam osoba kaže da ima anksiozni poremećaj, to je hrabrost. Ako netko odgodi planove s vama i otvoreno vam kaže da je to zato što je njihova anksioznost trenutno u punoj snazi, odabrali su reći vam istinu i biti ranjivi s vama, umjesto da pokušavaju spasiti obraz govoreći vam polovičnu istinu ili tražeći žrtvu koju će okriviti. Najbolje što možemo učiniti jest da budemo otvoreni i iskreni u vezi naših borbi s anksioznošću. A ako to činimo, bit ćemo dobro.
Evanđelje nam je sve.
Živimo na način da nas naši osjećaji aktivno pokušavaju ubiti. To je nešto čudno što postoji. Znamo bolje od većine ljudi da osjećaji mogu biti prljavi, smrdljivi lažljivci. Dok nas subjektivni osjećaji pokušavaju obuzeti, objektivna istina Evanđelja je ono što nas održava. To je naš životni spas.
Činjenica da nas je Bog pozvao prije postanka svijeta, poslao svoga Sina da umre za nas na križu, uzeo na sebe kaznu za naše grijehe, dao nam vječni život u savršenom blaženstvu s Njime na nebu – to je ono što nas odražava kroz mnoga mračna razdoblja. Ne znam kako bih mogao nastaviti bez te istine koja me drži. To je sidro naše duše. Znamo da je naš status pred Bogom siguran, zato što ne ovisi o našim turbulentnim osjećajima, nego o dovršenom Kristovom djelu, a kada Bog gleda na nas, čak i kada nas guši anksioznost, On vidi ljubljeno dijete, savršeno odjeveno u potpunu pravednost Isusa Krista.
Kada znate da se nalazimo u borbi, pošaljite nam mali podsjetnik predivne istine Evanđelja. To može biti blagoslov veći nego što mislite. Recite nam što je Krist učinio. Recite nam da je sve dovršeno. Recite nam što je ispunio umjesto nas.
Autor: Tim Challies; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Challies.com
