„Dakle, svatko tko je u crkvenom braku dao je javno, svečano obećanje da će biti uz svojeg partnera do smrti… Kao što je Chesterton istaknuo, oni koji su zaljubljeni imaju prirodnu sklonost vezivati se obećanjima… I naravno, obećanje koje dajem kada sam zaljubljen i zato što sam zaljubljen, da ću biti vjeran osobi koju volim dokle god živim, obvezuje me da budem vjeran, čak i ako sam prestao biti zaljubljen.“ – C. S. Lewis, „Kršćanski brak“ u svojoj knjizi Kršćanstvo.
U bračnom zavjetu obećavamo da ćemo biti vjerni našim voljenima, „dokle god smo oboje živi.“
No, ono što ne obećavamo i vjerojatno ne možemo održati jest da ćemo uvijek biti „zaljubljeni“ jedno u drugo.
Što? Kako sad to?
C. S. Lewis kaže: „Obećanje mora biti u vezi onoga što mogu učiniti, u vezi radnji; nitko ne može obećati da će se osjećati na određeni način. Također može obećati da nikada neće imati glavobolju ili neće stalno biti gladan.“
No, ne bismo li uvijek trebali biti zaljubljeni? Nije li to cilj?
I što to znači? Kako definiramo to blaženo stanje?
I kako njegujemo osjećaje romantične ljubavi kako bi naš medeni mjesec trajao zauvijek?
Ta su pitanja vrijedna sati rasprave između nas i naših voljenih.
Lewis u šali pita: „Koja je svrha da su dvoje ljudi zajedno ako više nisu zaljubljeni?“ To se pitanje nalazi u pozadini ovisnosti naše kulture o razvodima i predanosti odnosima koji izgledaju kao brak, ali su bez formalnosti. Prevladava mišljenje da ako više nismo „zaljubljeni“, onda odnos možemo lišiti bijede.
Milijuni ljudi „lišavaju svoj odnos bijede“ svake godine. A onda ih previše njih shvati kako se bijeda nastavlja, čak i nakon što se odnos prekine.
Putovi muža i žene su tajanstveni.
Lewis kaže da je „biti zaljubljen nešto dobro, ali nije najbolje.“ Kaže: „To je dobar osjećaj, ali još uvijek samo osjećaj.“ A nijedan osjećaj nikada ne može biti jednak višoj stvarnosti.
Osjećaji dolaze i prolaze. Znanje može trajati, uspjesi mogu trpjeti, a principi mogu biti vječni. No, emocije su privremene i kratkotrajne.
Osjećaji su dobri, to nitko ne dovodi u pitanje. Ljudi troše milijarde dolara svake godine da bi se dobro osjećali.
No, jednostavno ne možete ovisiti o osjećajima. To je problem. Mora postojati nešto bolje, nešto veće, nešto pouzdanije.
Slikovnice obično završavaju: „I živjeli su sretno do kraja života!“ Znači, ako to podrazumijeva da par nastavlja u tom blaženom, uzvišenom stanju svojih prvih ljubavnih osjećaja u idućih pola stoljeća, onda je za očekivati da vjeruju u nešto što nikada nije bilo, nikada ne može biti, i istini za volju, nije poželjno. Odnosi rastu; ljudi se mijenjaju. I nitko ne može živjeti u tom visoko nabijenom, emocionalnom uzbuđenju godinama do kraja života. Sustav će brzo izgorjeti. Dakle, ljudsko srce (i duša i tijelo i um) čini dobru stvar: potiče na duge staze. To vrijedi i za ustrajnost, za maraton, ali ne za brzi sprint.
Dva zavjeta koja mogu održati
Na vjenčanju ću dati dva obećanja svojoj zaručnici: da ću joj uvijek biti vjeran i da ću je ljubiti svaki dan svoga života.
– Biti vjeran svojoj zaručnici znači mnogo toga, a između ostalog i ovo: Poštovat ću je u svakom trenutku, neću je izdati, neću prekršiti svoj zavjet vjernosti, neću koketirati s drugim ženama i neću ulaziti u ljubavnu aferu.
– Ljubiti svoju ženu znači da ću joj bez obzira na svoje osjećaje u danom trenutku činiti dobra djela, blagoslivljati ju, moliti za nju i davati joj se. Ove se radnje propisuju u Luki 6,27 kao četiri najosnovnija djela ljubavi prema nekome, čak i prema našim neprijateljima. Svakako ću se prema svojoj ženi držati toga i još mnogo više.
Spašavanje naših života od vezanosti za emocije
Ljudi idu iz braka u brak, iz odnosa u odnos, u potrazi za tom „Romansom u Seattleu“, misle da im je u braku zajamčeno sve što su ikada mogli tražiti ili poželjeti. A onda, kada zanos prođe i ustali se svakodnevnica života, uvjereni su da to nije ono pravo što su htjeli. Obično Jerryu Springeru kažu: „On ne zadovoljava moje potrebe“ ili „Ona se promijenila; nekad je bila tako puna ljubavi“ (uzdah).
Stih u Luki 6,27 nam kaže da „ljubimo“. To znači da je ljubav nešto što činimo. Naravno, osjećaj ljubavi je divan, ali ljubav je daleko više od emocije.
Ako je ljubav samo emocija, onda je Gospodin nerazuman u tome što ju zapovijeda, budući da nitko ne može promijeniti svoje emocije ili ih isključiti po želji. Ne možemo sami sebe naljutiti, uplašiti ili ljubiti.
Ali ljubav je daleko više od osjećaja; to je intenzivna odanost i briga za drugoga.
Dakle, na vjenčanju mogu obećati da ću je uvijek voljeti, biti joj vjeran i činiti joj dobro.
Ono što ne mogu obećati jest da nikada neću imati glavobolju ili da neću biti stalno gladan.
Autor: Joe McKeever; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Crosswalk.com
