Želim da moje kćeri znaju da u svojoj snazi ne mogu živjeti živote na koje su pozvane i da ne mogu svojim snagama ispričati cjelokupnu Božju priču.
Kao spisateljica, većina posla kojeg obavim, obavim za ljude koje možda nikada neću upoznati. No majčinstvo je drugačije. Itekako sam svjesna da se moja najvažnija publika sastoji od dvije tinejdžerke, koje gledaju kako pokušavam svakodnevno živjeti ono što vjerujem.
Kada se moja sebičnost nađe nasuprot stvarima u koje vjerujem, to od njih ne mogu sakriti. Usprkos mojim mnogim neuspjesima, očajnički im na što bolji način prikazati ponešto od onoga tko Bog jest i tko su one u Njemu.
Naša djeca žive u svijetu koji im neprestano govori da će istinu, ako takvo što uopće postoji, ona pronaći u samima sebi. Svijet našu djecu uči da je jedini način pronalaska sreće ako osoba slijedi svoje osjećaje i ako živi onako kako ona misli da je dobro.
Problem s ovime jest što se to zasniva na lažima. Kao rezultat, potraga za identitetom i istinom jedan je od kritičkih problema s kojim se suočavaju naši tinejdžeri.
Ako istinu otkrivate gledajući ”unutra”, onda imamo jako puno problema. Prvo, ta će se ”istina” promijeniti sa svakom promjenom raspoloženja i okolnosti. Poput broda bez kormila, bit ćemo nošeni tamo-amo valovima i vjetrovima. Drugo, istina koja je ograničena onime što možemo vidjeti i razumjeti bit će malena.
Biti stvaratelj vlastite priče zvuči privlačno, no priče koje napišemo sami o sebi u konačnici će ispasti sažetije od onoga čemu smo se nadali. Ne samo to, nego na taj način gubimo mjesto u priči koja je opširnija nego što možemo zamisliti i istinitija nego što se usudimo vjerovati. Treće, takav subjektivan pristup istini ima fatalnu manu: počiva na premisi da će sve stvari, koje pronalazimo u vezi samih sebe, uvijek biti dobre. Čak i površno razumijevanje ljudske prirode pokazuje da to nije istina.
Ako mi, kao slomljeni ljudi, imamo kapacitet za ponos, sebičnost i zlo koje je toliko jasno prisutno u našem svijetu i našim srcima, tada potraga za istinom u nama samima može samo dovesti do nečeg vrlo lošeg. Kako bi išta značila, istina mora biti veća od nas samih.
S ovime na umu, slijede četiri stvari koje želim da moje kćeri znaju.
1. Želim da znaju da su po Kristu jako voljene od Boga.
Ne samo da ih vole njihovi roditelji, šira obitelj ili prijatelji. Te su ljubavi važne, no čak i najboljim trenucima takve ljubavi neće pružiti duboko zadovoljstvo za kojim teže. Želim da znaju da ih Bog boli duboko, potpuno, bez rezerve, kroz spasonosno djelo Krista. Tu ljubav ne mogu zaraditi i ne mogu je izgubiti. Njihova najveća postignuća ne mogu dovesti do toga da ih Bog voli više, kao što njihovi najsramotniji neuspjesi ne mogu dovesti do toga da ih Bog voli manje.
2. Želim da moje kćeri znaju da je važno kako će odabrati živjeti ove živote.
Posvećenje je važno. Posvećenje nije pogrešno vođen pokušaj kako bi se zaradila Božja naklonost. Posvećenje je odgovor na Božju preobilnu ljubav i u isto vrijeme dokaz na djelovanje Duha Svetoga. U svojoj poslanici Efežanima, Pavao potiče vjernike na hod koji je ”dostojan poziva” na kojeg su pozvani.
Hodati dostojno poziva znači ne samo poznavati Božju Riječ, nego joj i biti poslušan, zahvaljujući djelovanju Duha Svetoga, dok nas on oblikuje na Kristovu sliku. Paradoks u odabiru hodanja dugom cestom poslušnosti, traženju ispunjenja Božje volje umjesto vlastite, jest da tako otkrivamo tko smo mi uistinu.
3. Želim da moje kćeri znaju da u svojoj snazi ne mogu živjeti živote na koje su pozvane i da ne mogu svojim snagama ispričati cjelokupnu Božju priču.
U našim društvima koje visoko naglašava i cijeni individualizam, često puta propustimo ljepotu i važnost zajedništva. Možda nam je ukazana dobrodošlica u Priču, no Priča nije naša. Postoje razlozi zbog kojih u velikom broju knjiga i filmova koje čitamo i gledamo, postoji zajednica nevjerojatno združenih suradnika, koji zajedno rade na nečemu što je veće od njih. Od početka, stvoreni smo za zajedništvo. Postoji sloboda u spoznaju da spašavanje cijelog svijeta ne počiva na našim leđima. Ne samo da nas to oslobađa paralizirajuće tjeskobe koja nastaje jer ”mi moramo učiniti sve”, nego nas i oslobađa kako bismo se u potpunosti mogli posvetiti određenim stvarima i ljudima za koje smo pozvani.
Bez obzira na naše darove, ono što je važno za nas jest da ih upotrijebimo na najbolje moguće načine. Ako smo dio ovog velikog tijela ljudi, koje zajedno postoji, to znači da su i naši uobičajeni životi važni. Naša djela su važna. Kako se odnosimo prema ljudima je važno. Dio toga što smo načinjeni na Božju sliku jest kapacitet za ljubav, kojeg imamo. Prema Isusu, dokaz da Mu pripadamo jest ljubav koju prikazujemo jedni prema drugima. (Ivan 13, 35)
4. Želim da moje cure znaju da je Priča istinita, bez obzira na to djeluje li tako ili ne.
Bit će teških dana, dana kada jedva da se prisjećamo svjetlosti sunca. Bit će razdoblja kada ćemo posrtati i kada će nam cesta kojom trebamo ići, biti nejasna. Boga ništa od toga ne iznenađuje.
Dolazi dan kada će Bog obrisati svaku suzu i načiniti sve novo. No zasad, živimo u napetosti spoznaje da, iako znamo da su nam grijesi oprošteni, naša grješnost i slomljenost ostaje svakidašnja stvarnost. Bit će dana kada će nam izgledati kao da ništa od toga nije istina. No dobre vijesti u toj Priči ne mijenjaju se s osjećajima niti s okolnostima. To nije uže po kojem moramo hodati, neprestano se bojeći toga da nas svaki pogrešan korak može bolno prizemljiti. Bez obzira na ono što se dogodi, istina Božje ljubavi za nas i naš identitet u Njemu su utvrde koje nas okružuju.
Bez obzira na ono s čime se moje kćeri susretnu u životu i gdje ih putovanje odvede, želim da znaju istinu o onome tko Bog jest, tko su one u Kristu i da je Priča, kojoj one pripadaju, njihovo utočište, zaštita, identitet i njihov dom.
Autorica: Heidi Johnston; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalitoin.org koje vrijedi za naš portal.
