Ponekada, imate one dane kada čak ni ne poželite pritisnuti tipku “unatrag” i krenuti ispočetka, nego biste umjesto toga željeli “odabrati sve” i “izbrisati”.
U posljednjih nekoliko tjedana, moja obitelj je doživjela veliki gubitak i oni najbliži meni su svjedoci iz prve ruke tragičnog kraja života i zasluge neba. Obeshrabrujuće vijesti o bolesti se čine da vrebaju sve oko sebe. Čak i uvid u najnovije naslove je dovoljan da bi se netko osjećao preplavljenim osjećajem strave. To je uznemirujuće, depresivno, i jednostavno tužno.
Svatko reagira drugačije na ove emocije – neki su skloni tragediji i drami, neki bježe od toga. Neki se rastuže, neki se naljute. Neki počnu jesti mnogo, neki koristiti lijekove. Neki ga ignoriraju u potpunosti, a drugi nisu u stanju misliti na nešto drugo.
Povijesno gledano, “bol iz dubine stomaka” bi me tjerala u suprotnom smjeru, pribjegavanju humoru, nadajući se da će sve to proći. Srećom, sada sam shvatila da su prednosti te metode kratkoročne – a to je moj najbolji interes, a u najboljem interesu onih oko mene, ako samo krenem naprijed i prigrlim ono s čime se suočavam.
Kad god se suočavate s groznim tjednom (ili danom, ili godinom dana, bilo kojim vremenom), evo nekoliko stvari na koje se treba podsjetiti:
1. Korak unatrag
Emocije su izražene kada dođu traume, i da li ste na vrhu ili dnu spektra, pokušavati učiniti nešto u tom stanju je prilično besmisleno.
Nažalost, bila sam tipičan primjer nekog tko odluke donosi emotivno, i mogu vam reći da je to loša ideja. Ponekad, sve što trebate je uzeti pauzu. To može biti uzeti vremena za šetnju, otići u tržni centar, ili ležati ispred TV-a nekoliko sati. Iako to zatupljujuće ponašanje nije dugoročno rješenje, to vas može dovesti natrag do ravnoteže u kojoj možete misliti i djelovati racionalno, a da niste previše opterećeni.
2. Molite. Ako ne možete moliti, slavite Ga
Kad sam preopterećena, znam u teoriji da je potrebno provesti vrijeme s Isusom, ali ponekad, misao je jednostavno iscrpljujuća. Ne želim više plakati niti razmišljati ni o čemu – želim samo postojati. Nažalost, tako često zaboravim da je to točno kako Isus želi da dođem k Njemu: sirovo, neuredno i rastrojeno, kako se i osjećam. Ne moram proći kroz neki proces pripreme kako bih se susrela s Njim.
Kad idemo Bogu, idemo biti s Njim. To je to. Molitva je super, čitati Njegovu Riječ je super, ali On je taj za kojim idem, i Njegova prisutnost da mi donosi mir usred boli.
Ponekad jednostavno nemam riječi kojima bih izrazila ono što moje srce osjeća. Jedino što znam napraviti je doći u prisutnost Boga i slaviti Ga. Kad ništa drugo ne znam, znam da je On dostojan moje pohvale, a ponekad, to je sve što mogu dati. I srećom, to je često sve što je potrebno da bi razbili okove onoga što nas vuče dolje. Njegova prisutnost dolazi i laži lagano postaju šaptaji, a Božja obećanja počinju sijati u mom srcu – bez mog rada, već samo kroz Isusovu dobrotu i milost.
3. Dođite do korijena
Bila sam okružena vjernicima koji kažu, kada osjećamo bol ili tugu ili čak strah, odmah bismo trebali odbaciti taj osjećaj, priznajući svoj nedostatak snage u našim životima. Dok ja razumijem i slažem se u određenoj mjeri, ne mislim da samo ta metoda osigurava slobodu.
No, dok je praksa priznavanja bezbožnih i pobožnih uvjerenja veliki ključ za život u slobodi, tu mora biti nešto više. Ako ne prestanemo pronalaziti razlog za takve misli, oni će jednostavno isplivati kao nešto drugo. Svaki strah i tjeskoba i laž od neprijatelja otkriva dublje pitanje srca.
Kad sam imala trenutke straha da ću umrijeti mlada i ostaviti iza sebe kćeri i supruga da se brinu sami o sebe, to je mnogo više od pomisli – ima nešto u mom srcu što nije u potpunosti priznalo sposobnost i želju Oca koji prilično brine o meni. U trenucima nesigurnosti i ljubomore ne radi se samo o nesigurnosti i ljubomori – radi se o tome da nisam shvatila da je Očeva ljubav za mene sve što je bitno. A moj najveći problem, kao nekoga tko se suočava s bolešću – misleći da možda, ali samo možda, nisam učinila dovoljno da zaslužim moje iscjeljenje – nije o ozdravljenju uopće. Riječ je o Isusu i otkrivenju onoga što je On, i sve što je On je sasvim dovoljno za sve s čim ću se suočiti ili s čim se više nikada neću suočiti.
Nažalost, biti kršćanin nas ne čini imunim na boli. U stvari, znajući Isusa i ono što On želi za nas u ovom svijetu čini samo da je tamno tamnije. Međutim, moramo počivati u nadi vječnoga života s Isusom i ostati uporni u potrazi za tim tko je On. On je uvijek dobro, uvijek vjeran, i uvijek, uvijek, uvijek spreman za susret s nama bez obzira gdje smo. A u tjednu koji je moja obitelj imala, to je najbolje što sam čula cijeli taj tjedan!
Autorica: Mallory Cruz; Prijevod: Blaženka Š.; Izvor: Relevantmagazine.com
