Nekoliko je stvari koje ne biste trebali činiti u braku kako biste održali brak sretnim. U ovom tekstu pišemo o njima.
Kad smo se moj suprug i ja tek vjenčali, živjeli smo u malenoj, vrtnoj kućici u Johannesburgu (Južna Afrika). Bila je otprilike veličine studio apartmana te nam nije pružala mnogo prostora da se nakratko „odmorimo“ jedno od drugog.
Susretali smo se sa žoharima, mravima, ali i štakorima koji su bili na tavanu. No, to je bilo i za očekivati budući da smo živjeli u vrtu i budući da nam je bambus rastao uz jednu stranu kuće. Ali s druge strane, i takav život ima neku čar.
Kao i svi mladenci, i mi smo se svađali. Prošli smo kroz predbračno savjetovanje i pročitali hrpu knjiga o braku; čitali smo Bibliju i molili zajedno. I dok smo sve to što je pisalo na tim stranicama čitajući upijali, isto nas nije i mijenjalo.
Prvo se udvaramo jedno drugome, a onda jedno drugoga povrjeđujemo. Pjevali bismo ljubavne pjesme, a onda bismo vikali jedno na drugo. On je Južnoafrikanac, ja sam Amerikanka –drugačiji smo. Imali smo drugačije pozadine i ciljeve, iskustva i očekivanja.
Dvoje nesavršenih ljudi koji pokušavaju izraziti Kristovu ljubav
Mi smo dvoje ljudi koji imaju nedostatke, i stoga smo znali da će suživot ponekad biti težak. Znali smo da će biti ispunjen pokajanjima i isprikama, dubokom intimnošću i partnerstvom. Ali smo, isto tako, znali da ne izražavamo Kristovu ljubav jedno drugome onako kako bismo trebali.
Nakon dvije i pol godine braka i života u Južnoj Africi, moj je suprug dobio vizu, ja sam zatrudnila, sve smo prodali, preselili se natrag u Sjedinjene Države, oboje smo promijenili svoje karijere, financije su doživjele strahovit gubitak, a mi smo se odjednom našli usred drastične promjene i nesigurnosti.
Uz svu tu tranziciju, zaista smo se borili da iskreno izražavamo Kristovu ljubav jedno drugome i, bilo je teško. Ponekad bih legla u krevet razmišljajući o tome koliko volim svoju novorođenu bebu, ali i koliko mi se manje sviđa njezin otac. Voljela sam ga, zavjetovala sam mu se, ali sam bila povrijeđena, ogorčena i ljuta.
Bliži nam se peta godišnjica braka i, kroz sve te promjene i rast, Bog vjerno naš brak još uvijek čini sretnim. Uspjevamo „održati vatru“ i planiramo proslaviti godišnjicu koja nam ulijeva nadu da će nas sve ono što se tek treba dogoditi samo još više približiti Kristu, ali i jedno drugome.
5 stvari koje ne biste trebali činiti ukoliko želite svoj brak održati sretnim.
Prošli smo kroz mnoge teške stvari, ali Njegovom milošću ostali smo zajedno. I usred svega, bili smo sposobni tražiti Boga i tako pronalaziti jedno drugo, ponovno. Uzimajući u obzir i rečeno, ovdje se nalazi pet savjeta za sretan brak:
Nemojte prestati moliti za svog supružnika.
„Ispovijedajte dakle jedni drugima grijehe i molite jedni za druge da ozdravite! Mnogo može žarka molitva pravednikova.“ (Jak 5,16)
Čak i kad smo povrijeđeni, mi ne prestajemo moliti jedno za drugo – ne možemo jer se upravo u priznanju i molitvi događa izlječenje. U molitvi dobivamo snagu.
Pokušavam pronalaziti kreativne načine na koje ću moliti za svoga supruga. Vodim maleni „molitveni dnevnik“ za njega. Svaku molitvu zabilježim određenog datuma i tako popunjavam stranice. Kad ga ispunim, dam ga suprugu i započnem novi.
Nedavno smo moja mama, šogorica i ja stavljale molitve i stihove iz Biblije u jastuke svojih muževa. Napisane na komadićima papira, umetnule bismo hrpu njih duboko u punjenje jastuka, tako da je jedino šuškanje koje se moglo čuti noću kontakt između molitvi i okružujućeg mraka, ali ne i jastuka natrpanog papirićima.
Ne budite kivni.
Kivnost je uporna srdžba na neku osobu uslijed nanesene boli ili povrijeđenosti. I ta srdžba može rasti i nagomilavati se sve dok ne uzrokuje još više boli u braku.
Ponizno je i teško reći: „Osjećam da sam u pravu, ali radije bih bila jedno (s njim) –zajedno- nego osjećala da sam u pravu.“
Teško je, ali Duh Sveti je onaj koji može prebroditi sve teške stvari.
„I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja! Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti.“ ( Ef 4, 30-32)
Ne odbijajte voditi ljubav.
Nemojte reći ne vođenju ljubavi, koje je mnogo više od same fizičke intimnosti, ali ipak, fizička intimnost je sjedinjavanje, bliskost i povezivanje.
Možete „voditi ljubav“ i tako što ćete svom supružniku napraviti čaj, i time što ćete napraviti taj čaj, stvorit ćete prostor za fizičko povezivanje koje će rezultirati različitim emocijama, drugačijom razinom sjedinjavanja.
„Žena nije gospodar svoga tijela, nego muž, a tako ni muž nije gospodar svoga tijela, nego žena. Ne uskraćujte se jedno drugome, osim po dogovoru, povremeno, da se posvetite molitvi pa se opet združite da vas Sotona ne bi napastovao zbog vaše neizdržljivosti. Ali to velim kao dopuštenje, ne kao zapovijed.“ (1 Kor 7,4-6)
Ovaj dio iz Biblije može biti težak i kontroverzan. Riječ „autoritet“ mnoge uzrujava upravo zato što većina nas veže negativne asocijacije s istim. Sama pomisao da netko drugi ima autoritet nad našim tijelom je teška jer su mnogi od drugih ljudi doživjeli iskorištavanje tijela, njegovu zloupotrebu i prisvajanje. U takvim slučajevima tijelo nije dar koji se daje, već je nasilno „oduzeto“.
Riječ dopustiti, u gore navedenom stihu, znači dati. Kad ja svom suprugu podarim materijalni dar, dajem mu da ga koristi kako njemu odgovara. Mene usrećuje vidjeti njega kako uživa u njemu. Takav koncept je težak u seksu jer se, po mom mišljenju, ponekad i dalje bojimo da će naši supružnici učiniti nešto suprotno našoj volji, učiniti da se osjećamo iskorišteno, ili pak držati ovaj stih iz Biblije nad našom glavom kao neku zapovijed.
Bog ulazi u brak i govori nam da moramo davati svoja tijela svojim supružnicima i oni nama, ali, kao što piše sv. Pavao, „kao dopuštenje, ne kao zapovijed.“ Dajemo kao poklon.
Ne podcjenjujte Boga u svom supružniku.
Ne možemo podcjenjivati način na koji Bog govori našim supružnicima, ne možemo podcjenjivati razinu povezanosti koju oni imaju sa našim Stvoriteljem i razinu skladnosti sa Duhom Svetim -iako se nama katkad čini da manjkaju istim.
Postoje vremena kada me moj suprug želi odvesti u smjeru na koji ja nisam nužno pripremljena. On me sasluša, moli i, uvijek kada se pokorim njegovom vodstvu, naš je odnos bolji, čak i ako prolazimo kroz trnje kako bi došli do toga.
Ako postoji išta čemu me Bog naučio, to je da ne smijem podcjenjivati Boga u svom supružniku. Ako se ponekad osjećate kao da ne možete vjerovati odlukama svoga supružnika, zato što mislite da vas je on ili ona u prošlosti obmanuo ili pak ne vjerujete da on ili ona proučavaju Sveto Pismo ili slušaju Božji glas, preporučam da se vratite na broj 1: ne odustajte od molitve.
„..da po vjeri Krist prebiva u srcima vašim..“ (Ef 3,17)
Kada smo prvo vjerovali, kad su naši supružnici prvo vjerovali, Krist je došao živjeti u nama, u njima. Mi možemo ograničiti Krista ignorirajući Ga i tako Ga ne možemo potpuno izražavati i slaviti. Također, možemo osjećati da Ga naši supružnici ignoriraju, ali mi zato možemo vjerovati da je naš Bog svemoguć i da posjeduje moć.
Nemojte prestati zagovarati život.
„Smrt i život u vlasti su jeziku, a tko ga miluje, jede ploda njegova.“ (Izr 18,21)
Možemo zagovarati život putem svojih supružnika, ne prozivajući njihove nedostatke, frustracije i slabosti, već ističući darove i vrednote kojima ih je Bog obdario.
Možemo zagovarati nadu, život i vjeru preko njih, umjesto smrti, tame i destrukcije.
Toliko je jednostavno da je dovoljno reći nešto poput: „Ti nikad ne zaboraviš vratiti posuđeni film, ili nahraniti ribe; baš imaš dar odgovornosti.“ Ja to svome suprugu često kažem, upravo zato što se borim s tim stvarima. Kada komplimentiram suprugovu snagu, radije nego da komentiram ostavljene cipele nasred poda, to ga osnažuje. I kada on isto učini meni, to me osnažuje i ohrabruje; osjećam podršku.
Pastor nam je jednom prilkom rekao da, što se više pokušavamo približiti Bogu, to se više približavamo i jedno drugome. To je kao da smo na suprotnim stranama trokuta – kako se pomičemo s jednog kraja na drugi, tako se više približavamo. Sviđa mi se ta analogija. Što se više pokrećemo i gledamo prema gore, jedno drugome smo bliži. I On nas čuva – čuva naš brak – i čini ga sretnim, svetim i ulijeva nam nadu i mir čak i u danima boli i „sazrijevanja“.
Autorica: Holly Mthethwa; Prijevod: Suzana Z.
