Student Marijan Knezović je na društvenim mrežama napisao svoj osvrt na akciju prikupljanja novčanih sredstava za liječenje djevojčice Mile i tim tekstom uzburkao javnost, prokazavši licemjerje današnjeg društva koje s jedne strane spašava, što je pohvalno, ali s druge strane mučki ubija hrvatsku djecu.
Njegov tekst koji je pokrenuo lavinu reakcija prenio je Dnevno.hr u cijelosti.
‘Veličanstvena je stvar skupiti 26 milijuna kuna za malenu Milu. Mediji su pokazali kako mogu biti korisni i u službi potrebitih, te pomogli i ljudima da čine dobro. Ipak, upada u oko kako su mnogi mediji, novinari, političari i druge javne osobe skupljali novac za Milu, a rade sve što mogu da muškarci, žene i ginekolozi ubojice i dalje nastave ubijati djecu. Za njih djeca imaju pravo na život samo ako su u bolesničkoj postelji, a oni u majčinim utrobama su prepušteni krvoločnim zakonima.
Jako je paradoksalno da mnogi koji su skupljali novac za Milu kako bi ostala živa, neprestano od države zahtjevaju da abortus, osim što je legalan, bude i besplatan. Tako bi svi koji plaćaju porez bili prisiljeni financirati smrt, što već i rade, ali bi im na slobodnu volju ostalo hoće li financirati Milin život.
Smrt djeteta je postala trend i obvezujuća, a život često puka opcija. U svoj ovoj predivnoj empatiji, tužno je vidjeti licemjerje gdje se u isto vrijeme skuplja novac za život jedne djevojčice i anđela, a onda traži i zahtjeva novac za ubijanje tisuća i tisuća drugih djevojčica i dječaka.
Da je Mila ubijena u majčinoj utrobi, Domovina bi bila puno siromašnija nego je danas. Jedan narod bi imao puno manje prilike za činjenje dobra u korist života. Zamislimo da su doktori još u majčinoj utrobi predvidjeli Milinu bolest, što je pokušaj opravdanja za mnoge abortuse, posebice nevjerojatne djece s Downovim sindromom. Bi li u tom trenutku “racionalna odluka roditelja” bila ta da Milu ubiju prije nego dosegne i tu tešku bolesničku postelju, a takvu argumentaciju slušamo neprestano?
Možda su u 80-im abortirani upravo doktori i znanstvenici koji bi danas Mili mogli pomoći i u Hrvatskoj, za manje novca i straha od neuspjeha akcije. Možda bi pomogli brojnoj drugoj djeci da žive. Možda je danas ubijena djevojčica koja bi Mili bila najbolja prijateljica. Možda u ovom trenutku ubijaju dječaka koji bi postao njezin muž i volio je bezuvjetno i zauvijek. Mi to ne znamo. U život treba vjerovati i za njega se boriti, a ne s njim kalkulirati, jer postoje načini, ljudi i narodi koji čine nemoguće. To je potpis iskrenih borbi, a Hrvati se znaju iskreno boriti.
Ovakve “akcije” su u tek nešto udaljenijoj prošlosti bile nezamislive. I danas je možda nezamislivo kako će Hrvatska jednog dana jednakim intenzitetom i srcem prikupljati novac za pomoć nerođenim Milama ili Milanima, za edukacije, savjetovanja, pomoć ženama i obiteljima. Taj dan će doći kada sami sebi priznamo kako je ubijanje nerođene djece najveći problem našeg društva ali i naše kvazicivilizacije.
Tad će imena Nora, Mila i druga biti vječni spomenik koji je pokazao kako se može, ali ćemo ga vidjeti tek ako ne stanemo s borbom za život, svatko svojom kapi bez koje bi ocean najljepše ljubavi, one iskrene i dječje, ipak bio znatno manji.
Kako je govorila Majka Terezija, donijeti odluku da dijete mora umrijeti da bismo mi živjeli po svojim željama, to je bijeda. Pravo na abortus može biti samo pravo na bijedu, a nje nam ionako u našem društvu previše i ne fali. Bili u majčinoj utrobi ili na bolničkom krevetu, oni su ono najvrijednije što imamo na svijetu.’
