Prije nego je Isus iscijelio gluhonijema čovjeka u Marku 7, čitamo: “On uzdahnu” (Mk 7,34). Riječ za uzdahnuti ovdje govori o glasnom stenjanju. Očito je Isus tako zaječao da je iz njegova srca izašlo stenjanje. Dakako, čovjek to nije mogao čuti, jer bio je gluh – ali što je to stenjanje značilo?
O tom prizoru pročitao sam mnoge komentare. No nijedan ne donosi svjedočanstvo o onome što ja vjerujem da mi Duh Božji govori. Ja sam uvjeren da je Isus pogledao u nebo i razgovarao s Ocem. Tiho je zaplakao u svojoj duši nad dvije stvari. Prvo, zaplakao je nad nečim što je samo on mogao vidjeti u tom čovjeku. I drugo, zaplakao je nad nečim što danas vidi zatvoreno u srcima tolikih ljudi, posebno mladih.
Što je Isus vidio tada i sada? Što je čuo u srcu onoga gluhog čovjeka i u srcima mnogih danas? Čuo je vapaj bez glasa. Čuo je vapaj srca, zatvoren, koji nije u stanju izraziti se. Sad je Krist sam zajecao vapajem koji se nije mogao čuti. Davao je glas vapajima svih koji ne mogu ispustiti vapaj.
Sjetite se mnogih noći koje je ovaj čovjek plakao dok nije zaspao, jer ga nitko nije razumio. Čak ni njegova majka ili otac nisu mogli shvatiti što govori. Koliko puta je pokušao objasniti kako se osjeća, ali sve što je izašlo bili su bolni, nezgrapni glasovi. Vjerojatno je mislio: “Kad bih samo mogao govoriti, samo jednom. Kad bi moj jezik bio razriješen jednu minutu, mogao bi nekome reći što se događa u mojoj duši. Vikao bih: ‘Nisam glup. Nisam pod prokletstvom. Ne bježim od Boga. Samo sam zbunjen. Imam probleme, ali nitko ih ne može čuti.'”
Međutim, Isus je čuo misli srca ovoga bespomoćnog čovjeka. Razumio je svaki unutarnji uzdah koji se nije mogao izgovoriti. Biblija kaže da naš Gospodin suosjeća s našim slabostima. I on je osjećao bol stanja toga gluhonijemog čovjeka.
Autor: David Wilkerson
