Što grijesi govore o vama? Ovaj članak je namijenjen onim kršćanima koji žive u grču jer pokušavaju prikazati ljepšu stranu svojeg života, koja je nekada teško vidljiva.
Ne znam kako da ovo ublažim, pa ću vam jednostavno priznati – nisam savršen. Moj život je daleko od savršenstva. Kad malo bolje razmislim, ne znam zašto sam to uopće i napisao. Onima koji me poznaju, ta činjenica je odavno poznata. Ako ste sa mnom progovorili makar i samo nekoliko rečenica, očito vam je da sam običan čovjek od krvi i mesa, prepun grijeha, mana i nedostataka.
Ipak, ovo nije isprika. Takav sam i s time ćete se morati pomiriti ako želite biti dio mog života. Naravno, to ne znači da neću raditi na poboljšanju svojeg karaktera, ali očekivati savršenstvo od mene jednostavno nije realno. U mojem ormaru nikada neće biti mjesta za aureolu. Ja nisam takva vrsta sveca. Grešnik sam i nema smisla nijekati to.
Zapravo, mislim da biste trebali obratiti još bolju pažnju na moje grijehe. Moji grijesi govore mnogo o meni, ali ne samo o meni. Pogled na moje grijehe reći će vam nešto i o Kristu.
Da bih vam objasnio što mislim, koristit ću stih iz Novoga zavjeta – Prva Timoteju 1,15-16:
Pouzdana je riječ i vrijedna da bude potpuno prihvaćena: Isus Krist je došao na svijet da spasi grješnike od kojih sam prvi ja. Ali sam pomilovan zato da na meni prvome pokaže Isus Krist svu strpljivost, za pouku onima koji će vjerovati u njega za vječni život. (prijevod HBD)
Promotrimo pobliže poantu ova dva retka, ali odostraga. Što apostol Pavao zapravo želi reći?
Idući od natrag prema naprijed, vidimo da je krajnji cilj taj da nevjernici povjeruju u Isusa i tako prime vječni život. Napravimo li korak natrag, vidjet ćemo da se to može postići tako da ljudi promatraju naš život i iz njega izvuku određenu pouku. Konkretno, ono što promatraju je Kristova strpljivost sa mnom.
Nisam spašen jer sam bio pravedan, nego jer sam bio veliki grešnik
Štoviše, ja sam pomilovan (spašen, otkupljen, opravdan, itd.) baš zato, s tom svrhom. Pomilovan sam iako sam bio prvi od grešnika. Drugim riječima, nisam spašen jer sam bio pravedan, nego jer sam bio veliki grešnik. Zato je Isus i došao na svijet. To je istina.
Ove riječi oslobađaju nas dok griješimo. Nemojte me krivo shvatiti – ne oslobađaju nas DA griješimo, nego nas podsjećaju da smo slobodni i pomilovani iako ponekad griješimo. Kada čovjek povjeruje Božjoj riječi i obrati se od svojih grijeha k Bogu, ne postaje savršeni svetac koji svijetli u mraku, na glavi balansira aureolu, a pod majicom skriva savršeno bijela krila.
Prije 13 godina, kada sam se ja obratio i počeo drugima govoriti o tome, mnogi su mislili da s time želim reći da sam sada bolji od njih. Ja više ne pušim, ne opijam se, ne psujem; umjesto toga pola dana čitam Bibliju, a drugu polovicu se molim na koljenima. Čini mi se da je to česta slika koju ljudi u ovoj zemlji imaju o ljudima koji svoje živote istinski predaju Kristu. Nažalost, dopustili smo da i nas uvuku u tu zabludu.
Mnogi nanovorođeni kršćani smatraju da moraju pred svojim susjedima, članovima obitelji, kolegama i prijateljima biti savršeni ako im žele s imalo vjerodostojnosti govoriti o Isusu. Pavao u ova dva retka govori nešto sasvim drugačije. Iako se moramo truditi što je moguće manje griješiti (o čemu Pavao puno piše na drugim mjestima u Novom zavjetu) moramo biti iskreni i priznati da ipak griješimo. Uz to priznanje, trebali bismo istaknuti i činjenicu da je Krist svejedno strpljiv i da nam uvijek oprašta koliko god često i snažno sagriješimo. Dokle god se kajemo, Bog oprašta.
Dakle, da ne duljim previše, ovaj članak prvenstveno je namijenjen onim kršćanima koji žive u grču jer pokušavaju prikazati ljepšu stranu svojeg života, koja je nekada teško vidljiva. U određene dane, ne izgledamo kao sveti ljudi iako Biblija kaže da to jesmo u Kristu.
Taj grč nas paralizira u svjedočenju i ima učinak suprotan onome o čemu Pavao piše. Kada sagriješimo, moramo taj grijeh prekinuti čim prije i izbaciti ga iz našeg života. Ali, grijeh mora biti poput potresa na pučini koji pokreće tsunami. Nakon što sagriješimo, zajašimo taj val i pokažimo svijetu kako je Krist strpljiv. Kada vide tu njegovu stranu, mogla bi im se svidjeti. Možda se čak i zaljube u njega.
Prestanimo se truditi biti Super-kršćani i jednostavno budimo ono što jesmo. Iskreno istaknimo svoje greške i Kristovu strpljivost s njima. Kajanje je postalo isključivo privatna praksa, što nije sasvim ispravno. Ponekad se moramo kajati pred drugima, da ljudi vide koliko je Krist strpljiv s nama. To kajanje će, vjerujem, glasnije govoriti nego naše umjetno savršenstvo. Što vi mislite?
Izvor: Teo(B)logija
