Bilo da je naše čekanje lako ili teško, način na koji čekamo nas oblikuje u osobe kakve postajemo.
Naša kćerka, kao i mnogi drugi sinovi i kćeri, voli Božić. Jednog prosinca, kada je imala tri godine, pitala nas je li već došao Božić … svakog pojedinog dana. “Samo čekaj”, govorili bi muž i ja. “Dolazi.”
Na njenu radost, okitili smo jelku ranije tog mjeseca. Te noći je radosno otišla u krevet. Sljedećeg jutra je dotrčala dolje, puna očekivanja i nade. Jelka je bila mračna i prazna. Njeno lice se iskrivilo, okrenula se prema meni s bolnim izrazom: “Čekala sam i čekala, a Božić ne dolazi!” Nasmijala sam se, ali sam je u potpunosti shvaćala. Puno puta sam čekala, ponekada s nadom, a ponekad ne.
Očekivanje onoga što ćemo biti
Većina nas je provela većinu života čekajući, bilo da su to “velike” stvari kao što je posao, supružnik, beba, iscjeljenje, ili nešto što djeluje “malo” kao ljetni odmor, ili da naši mališani odrastu. Očekujem da može biti dobro, i teško, i ne događa se jednom u životu. Često kada dobijemo nešto veliko na što smo čekali, pretpostavljamo da će sreća uslijediti, a naše želje biti zauvijek zadovoljene. Umjesto toga, brzo uhvatimo sebe kako želimo nešto drugo – ponekad i više stvari odjednom.
Čekanje je normalan dio života u svijetu koji ima kraj. Bilo da je naše čekanje lako ili teško, način na koji čekamo nas oblikuje u osobe kakve postajemo. Štovanje Boga je od suštinske važnosti za to čekanje jer nam Božja perspektiva pomaže da ustrajemo sa strpljenjem i nadom. O ustrajnosti Pavao nam govori, “postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!” (Rimljanima 5,4-5)
Štovanje i čekanje
Ako čeznemo za ustrajnošću koja stvara karakter i vodi nas ka nadi, moramo biti ispunjeni štovanjem Boga. Psalam 27 prelijepo ilustrira ovaj princip na dijelu. Iako psalam počinje pitanjem pouzdanja: “koga da se bojim?”, nalazimo da psalmist ima puno čega se boji, dok čeka na oslobođenje. Suočava se s dušmanima, neprijateljima i prevarantima (Ps 27,2), vojskom koja ide protiv njega (Ps 27,3), i neprijatelji su svugdje oko njega (Ps 27,6).
U našem čekanju, strah nas želi uhvatiti, zauzeti mjesto vjere u našim srcima. Psalmist osjeća tešku prirodu ove kušnje, nije slijep za ono što ga napada dok čeka.
A opet njegove oči mogu vidjeti više od napetih okolnosti a štovanje pravi razliku – takvu razliku, u stvari, da psalmist traži da Bogu učini: “da živim u domu Jahvinu sve dane života svoga, da uživam milinu Jahvinu i dom njegov gledam.” (Ps 27,4).
Njegovo vrijeme štovanja na Božjem mjestu prebivanja je toliko moćno da je on zadivljen Božjom milinom (Ps 27,4), prisjeća se Božjeg obećanja da je On utočište za one koji ga se boje (Ps 27,5), da odgovara na molitve onih koji mu vape (Ps 27,7), i ne zaboravlja one koje je rekao da će spasiti (Ps 27,9-10). Ovo vrijeme štovanja je vrijeme prosvjetljenja, duhovno govoreći, da on zato radosno objavljuje usred sve svoje nevolje: “I sada izdižem glavu iznad dušmana oko sebe. U njegovu ću šatoru prinositi žrtve radosne, Jahvi ću pjevat’ i klicati.” (Ps 27,6).
Krajnji rezultat njegovog štovanja je hrabrost i pouzdanje u Gospodina – i spremnost da se čeka na Božje oslobođenje, i da se čeka s nadom. “Vjerujem da ću uživati dobra Jahvina u zemlji živih. U Jahvu se uzdaj, ojunači se, čvrsto nek’ bude srce tvoje: u Jahvu se uzdaj! “(Ps 27,13-14).
Što nam je zaista potrebno
Vidite, ono što je mojoj kćeri najpotrebnije bilo tog jutra nije bila jelka prepuna poklona. Činjenica da smo odvojili vrijeme da namjestimo i ukrasimo jelku, a da i ne spominjem naš staž vjerodostojnosti općenito, su joj mogli pomoći da se prisjeti onoga što je istina o nama u trenutku kad je jedva čekala na ono što je žarko željela. Ono što joj je bilo najpotrebnije je da vjeruje nama, našem karakteru i obećanjima. To je ono što je potrebno i Božjoj djeci također, u trenucima čekanja: da se prisjete tko je On, što je učinio, i što je obećao da će učiniti.
Tijekom štovanja, Bog otvara naše oči tako da ga možemo vidjeti – da vidimo sve što nam je dostupno u Kristu. Otkupljeni smo Njegovom krvlju. On nas posjeduje i neće nas odbaciti. Tijekom čekanja, ne gledajmo na lažne spasitelje, već na našeg dobrog Oca čija nas nebeska vojska okružuje svakog trenutka, čak i dok čekamo i čekamo.
Kada u našem štovanju, uhvatimo širu sliku srca našeg Boga, onda smo dobro pripremljeni za čekanje koje nam predstoji dokle god živimo na ovoj zemlji. Nećemo stagnirati u našem čekanju, već ćemo rasti i biti blagoslovljeni. U zajedničkom štovanju, dok usmjeravamo naše oči prema nebu, čekamo zajedno na Onoga za kim čeznemo najviše: našeg Boga koji donosi spasenje (Heb 9,28). To je nada koja ne razočarava. Kada je čekanje završeno, štovat ćemo Onoga koji ispunjava naša očekivanja iznad onoga što možemo zamisliti.
Autorica: Kristin Tabb; Prijevod: Ivana R.; Izvor: DesiringGod.org
