Postoji uvriježeno mišljenje, potaknuto filmovima i popularnom kulturom, da ljudi često izgovaraju dirljive posljednje riječi prije nego što umru. Međutim, stvarnost je obično drukčija.
Većina ljudi ne izgovori značajne ili velike monologe neposredno prije smrti. Obično, posljednje riječi koje izgovore nisu svjesne posljednje riječi, već uobičajene stvari poput „Mogu li dobiti vode?“.
Nakon toga često ulaze u fazu aktivnog umiranja, koja može trajati nekoliko dana, i obično su tada nesvjesni.
Iskusna hospicijska medicinska sestra Julie navodi kako je svjedočila brojnim trenucima smrti. Samo u jednom slučaju čula je da su posljednje riječi bile „Hvala“, što je pacijent rekao dok ga je pokrivala dekom.
Većinom, ni osoba koja umire ni njihovi voljeni nisu svjesni da su to posljednji trenuci za razgovor.
Iako su rijetke, postoje priče o značajnim posljednjim riječima. Primjeri uključuju:
- Betty White: Njezine posljednje riječi bile su ime njezinog pokojnog muža, Allan.
- Steve Jobs: Rekao je „Oh vau“ neposredno prije smrti.
- Drugi su rekli fraze poput: „Idemo,“ „Ovo je prekrasno,“ ili „Oni su ovdje, svi su ovdje.“
Posljednje riječi nisu ono što čini trenutke s voljenima posebnima. Važno je biti prisutan tijekom čitavog života, a ne samo u posljednjim trenucima. Svaki zajednički trenutak može biti značajan, bilo da je osoba na samrti ili zdrava.
Julie naglašava kako je vrijedno cijeniti trenutke i razgovore koje možemo imati s voljenima sada, dok su još uvijek prisutni i svjesni.
Ne trebamo čekati posljednje trenutke da bismo imali duboke i značajne interakcije s voljenima. Svaki trenutak proveden zajedno je prilika za povezivanje i izražavanje ljubavi, zaključila je. Na kraju, najvažnije je što će se s osobom dogoditi nakon smrti.
