Bog voli muslimane! Tamo gdje je kršćanima zbog rigoroznih mjera i progonstava zabranjeno propovijedati, nastupa sam Gospodin Isus Krist koji se kroz vizije i snove osobno objavljuje onima koji su uistinu gladni Istine.
Iskustva ljudi koji se na takav način obrate toliko su silna da utječu na nova obraćenja i to ne samo muslimana koji žive u tom kraju nego i mnogih drugih ljudi diljem svijeta. Jedna takva priča dolazi nam od Afshina.
Afshin je rođen u južnom dijelu Irana u muslimanskoj šijitskoj obitelji. Njegov djed bio je muslimanski poglavar. Imao je devetnaestoro djece i osamdesetero unučadi. Jednom od njih trebao je predati duhovni autoritet. Mladi Afshin mu je zapao u oko zbog čudnovatih duhovnih iskustava. Naime, kad god bi Afshinu zaprijetila nevolja, on bi bio upozoren ugledavši siluetu osobe koja bi pred opasnost uvijek bila tamo. On je otvoreno govorio o tome. Njegov djed uzeo to kao znak i odabrao upravo Afshina za svog nasljednika.
Djed mu je stoga posvetio svu pažnju i uveo ga u tajne Islama. Afshin je gorljivo proučavao Kuran, pridružio se i Hezbolahu. Djed ga je poslao članovima obitelji koji žive izvan Irana kako bi ih poučavao Islamu. Na putu u Maleziju, zbog ilegalne putovnice završio je u zatvoru. Zatvor nije ugasio njegovu gorljivost, te je i zatvorenike počeo poučavati Islamu. Iako se šijiti mole tri puta dnevno, on se molio 5 puta, imao je naviku pročitati Kuran od korica do korica svakih deset dana. Dobivao je i nadnaravnu moć komunicirajući sa duhovnim bićima. Ti duhovi osigurali su mu nadnaravne sposobnosti, te je primjerice uz zatvorene oči mogao znati što se događa u susjednoj prostoriji.
Takva iskustva učinila su ga gladnijim za još više moći, pa je sve više vremena provodio meditirajući nad Kuranom. Jednom dok je meditirao nad stihovima iz Kurana nekakva zla duhovna sila je ušla u ćeliju i napala ga. Branio se svime što ga je Islam podučio, ali neuspješno. Počeo se gušiti i mislio da će umrijeti. Na kraju je u očaju zavapio Bogu da mu pomogne. Tada je jasnim čujnim glasom čuo riječi: “Zazovi ime Isus”. U očaju, hvatajući se za ‘posljednju slamku’, rekao je: “Isuse, ako si stvaran, pokaži se!” Prije nego li je dovršio rečenicu, sve se vratilo u normalu. Pa ipak to nije bilo njegovo obraćenje nego kao on kaže, “početak njegove zbunjenosti”. “Zašto bi Isus pomogao muslimanu?”, pitanje je koje ga je od tada progonilo. Ta zbunjenost je potrajala oko dva tjedna, kada je odlučio ući u post i molitvu. Bio je očajan. Tražio je odgovore i istinu. Iz dna duše, svom snagom je pitao: “Bože što ti želiš da ja činim, kojim put imaš za mene??” I tako je molio i postio oko dva tjedna. Nije bilo odgovora. I baš u trenutku kada je htio odustati od svega, Božja prisutnost je ispunila prostoriju.
Godine potrage, prožete frustrirajućom boli, pripravile su ovog mladića za ovaj nadnaravni susret. Afshin je pitao: “Tko si ti?” Odgovor je bio “Isus Krist, živi Bog”. Nakon tih riječi kao mrtav pao je na pod i dva sata ga obožavao.
