Svatko od nas barem se jednom u životu zapitao što se događa kada umremo? Kroz povijest čovječanstva mnogi su znanstvenici posvetili svoje živote pokušavajući odgovoriti na to pitanje – s mnoštvom teza, bez konkretnih dokaza.
James L. Hellenbeck američki je liječnik i profesor na Sveučilištu Stanford koji je, umjesto da pokuša odgovoriti na pitanje što se događa nakon smrti, proveo godine proučavajući što se događa u ljudskom tijelu neposredno prije smrti, u onim kratkim trenucima prije i tijekom naših posljednjih udisaja.
U svojim istraživanjima uspio je utvrditi točan slijed gašenja naših osjetila, što je objavio u nekoliko knjiga, a za koje je dobio nekoliko priznanja i nagrada na području medicine. Njegova najpoznatija knjiga je “Perspektive palijativne skrbi”.
Upravo u ovoj knjizi Hellenbeck govori o važnosti njege i brige prije smrti, kao i o nužnosti kvalitete tog vremena za sve pacijente. Tvrdi da liječnici moraju razumjeti sve o tom kratkom vremenskom razdoblju prije smrti, prvenstveno uslijed gašenja osjetila kod svojih pacijenata.
Smrt nije kraj: Ono u što vjerujemo i u što ćemo nastaviti vjerovati
Prvo gubimo apetit i osjećaj žeđi
Prvo osjetilo koje izgubimo, kako objašnjava Hellenbeck, je glad ili apetit. Objašnjava kako je s fiziološkog aspekta tijelo u tim trenucima svjesno da više ne može preraditi hranjive tvari iz hrane, te da mu u budućnosti neće trebati – postoji naravno i psihička strana kada smo svjesni da više nam ne treba hrana.
Ubrzo nakon toga čovjek više neće osjećati potrebu za vodom – izgubit će osjećaj žeđi. Iako nam u tim trenucima liječnici, ali i naši bližnji, često nude vodu kao oblik utjehe, ona u tom trenutku nema nikakvu svrhu. Posao vode je održavati naše tijelo u ispravnom radu, a u tim trenucima tijelo usporava i prestaje funkcionirati.
Govor prestaje, a vid se gasi
Kada je osoba blizu smrti, često više ne može govoriti, ali za mnoge to nije fizički problem. S medicinskog stajališta ljudi u tim trenucima imaju sposobnost govora. Međutim, mozak prestaje slati signale potrebne za glasno govorenje, a Hellenbeck smatra da je to oblik pražnjenja kroz prekid komunikacije sa živima. Zatim, nakon određenog vremena nakon gubitka sposobnosti ili želje da govorimo naglas, naš vid postaje sve lošiji. U početku nam sve postaje mutnije, a mnogi tada počnu vidjeti tek prigušeno svjetlo.
Živopisne halucinacije
Osim što izgube vid, mnogi umirući prije smrti vide nešto sasvim drugačije od onoga što je pred njima. Ovo iskustvo je različito za gotovo svakoga. Neki vide živopisne halucinacije, neki vide voljene koji su otišli prije njih kako čekaju raširenih ruku, a neki samo šarene boje koje ih vuku naprijed. Ubrzo nakon nestanka vida polako nestaje i osjet dodira.
To znači da njihove ruke više ne osjećaju ruke svojih najmilijih koje ih čvrsto drže. U tom trenutku mozak prestaje slati signale rukama tako da u tom trenutku nemamo nikakav osjet. To ne znači da ne trebamo nekoga držati za ruku prije smrti, jer taj dodir nije samo fizički, već i psihički – ipak pruža utjehu voljenoj osobi.
Osjetilo sluha ostaje posljednje
Onima koji tijekom života nisu izgubili sluh, osjetilo sluha ostaje posljednje. Čak i ako osoba izgubi sva navedena osjetila, vrlo je vjerojatno da će i dalje imati sluh. Nemoguće je reći zašto sluh dolazi nakon svih ostalih, ali neki kažu da je to zato da ljudi mogu reći posljednju lijepu riječ ili otpjevati pjesmu prije nego što napuste svijet.
Iako postoje prepoznatljive faze napredovanja do smrti, način na koji se smrt doživljava može se razlikovati od osobe do osobe. Medicinska potpora može iskustvo smrti učiniti manje zastrašujućim – prirodan je zaključak koji nam svima jednog dana dođe.
Za mnoge koji umiru postupno, postoji konačno, brzo propadanje koje se događa u posljednjih nekoliko dana života. Ova faza je poznata kao “aktivno umiranje”.
Umirući ljudi dosta vremena provode spavajući
Većina ljudi koji polagano umiru nemaju puno energije tijekom dana i dosta vremena provode spavajući. Spavanje nam obično vraća energiju, ali ne i umirućim ljudima. Spavanje se postupno smanjuje dok se tijelo polako gasi. Budući da se ljudi na samrti stalno odmaraju, jedva da su budni.
Ono što nama izgleda kao san zapravo nije san, već pada u nesvijest na sve dublje i dublje periode. Kad su se probudili, ljudi blizu smrti kažu da su mirno spavali bez osjećaja nesvijesti.
Istraživanja su pokazala da ljudi blizu smrti reagiraju na zvukove u prostoriji, čak i ako su bez svijesti. Međutim, ne znamo koliko dobro mogu razumjeti glazbu ili glasove. “Vjerujem da ako vam je mozak doista u komi ili ne reagirate, da bi vaša percepcija – kako se osjećate o stvarima – također mogla biti značajno smanjena”, kaže David Hui, onkolog i stručnjak koji istražuje znakove približavanja smrt.
Mozak je aktivan nakon smrti, a osoba može znati da je mrtva
Mozak počinje odumirati
Za mnoge umiruće ljude mozak radi isto što i tijelo, tako što počinje žrtvovati područja koja su manje kritična za preživljavanje, kaže David Hovda, direktor Centra za istraživanje ozljeda mozga UCLA.
Mozak se počinje mijenjati i odumirati, različiti dijelovi se uzbuđuju, a jedan od dijelova koji se uzbuđuje je vidni sustav i tu ljudi počinju vidjeti svjetla – kaže Hovda. Još jedan znak procesa umiranja je da disanje onesviještene osobe slijedi automatske obrasce koje stvara respiratorni centar u mozgu. To se događa jer nisu svjesni svojih usta i grla, često teško dišu kroz stražnji dio grla bez ikakvih vidljivih prepreka.
Disanje se postupno kreće od dubokog ka plitkom i od brzog ka sporom u ponavljajućim ciklusima, disanje će se na kraju usporiti i postati vrlo plitko prema kraju. Na kraju će doći do stanke u ciklusu, nakon koje slijedi posljednji udah. Nekoliko minuta kasnije, srce će prestati kucati jer ostaje bez kisika.
