Pitanje što se događa ako umremo prije nego što ispovjedimo svoje grijehe je stvar od velike važnosti. Srećom, Biblija nudi odgovor na ovo pitanje, naglašavajući Božje milosrđe, pokajanje i stanje našeg srca.
Kada razumijemo ove stvari, možemo biti uvjereni u sudbinu onih koji umru prije nego što ispovjede svoje grijehe.
Pokajanje je središnja tema u Bibliji. Pokajanje je promjena mišljenja koja uključuje istinsko okretanje od grijeha prema Bogu. Isus je naglasio potrebu za pokajanjem tijekom svoje zemaljske službe (Luka 13,3; 24,47). Pokajanje je ključno za spasenje.
Ispovijed je čin priznavanja naših grijeha Bogu. Imamo obećanje u 1. Ivanovoj 1,9 da “Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde.” Ovdje Ivan uvjerava vjernike da je Božje oproštenje uvijek dostupno kada ispovijedamo svoje grijehe.
Biblija, međutim, sugerira da se Božja milost proteže izvan formalnih čina ispovijedi. U Psalmu 103,8-12 čitamo sljedeće o Božjem karakteru:
Milosrdan i milostiv je Jahve,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.
Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kad smo nanovo rođeni milošću po vjeri, Bog nam oprašta grijehe – sve. “Opravdani smo vjerom” ( Rimljanima 5,1 ). Kad nas Bog opravdava, On nas proglašava pravednima. Još uvijek griješimo, ali Božja izjava stoji.
Njegova žrtva pokriva naš grijeh
Činjenica da vjernik umre s nepriznatim grijehom u svom životu ne mijenja Božju odredbu. Kada griješimo, ne vraćamo se u stanje bez oproštenja. Ne gubimo spasenje. Krist je umro “jednom zauvijek” (Hebrejima 10,10 ; usp. Hebrejima 7,25), a Njegova je žrtva pokrila naš grijeh.
Ideja da su vjernici prokleti ako umru prije nego što priznaju svoj grijeh omalovažava Božju milost. Takvo se učenje obično nalazi u crkvama koje zahtijevaju službenu ispovijed svećeniku kako bi bili odriješeni od grijeha.
Ali Biblija kaže da je Krist naš zagovornik. On se zalaže u našu korist, kao što Rimljanima 8,33-34 kaže: “Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas!”
Božja milost i milosrđe su, dakle, ključni za razumijevanje sudbine onih koji umru s neispovjeđenim grijehom. Efežanima 2,8-9 kaže: “Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao.” Spasenje je dar od Boga koji se temelji na Njegovoj milosti, a ne na našim djelima.
Rimljanima 8,1 također nas uvjerava što se događa ako umremo prije nego što priznamo svoje grijehe: “Nema, dakle, sada nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu”. Možda nećemo imati priliku ispovjediti svaki grijeh, ali ako vjerujemo u Krista, nećemo biti osuđeni.
U konačnici, Biblija naglašava nužnost vjere u Krista za spasenje. “Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Ivan 3,16). Primijetite da je život vječan; ne završava s našim posljednjim grijehom.
Izvor: Gotquestions.org
