Prema Bibliji, smrt je nepovratna bez Božjeg čuda (Hebrejima 9,27; 1. Korinćanima 15,22). Međutim, Sveto pismo ne precizira točan trenutak kada smrt postaje “službena.”
Razvoj medicine omogućio je reanimaciju osoba koje su se smatrale beznadno izgubljenima, što je potaknulo pitanja o granici između života i smrti. Također se raspravlja o mogućnosti da tijelo može biti medicinski živo, dok su duša i duh već napustili tijelo. Takve situacije su rijetke, ali izazivaju mnogo nedoumica.
Biblijski gledano, prava smrt nastupa kada duša i duh napuste fizičko tijelo. To nije događaj koji se može vidjeti očima ili izmjeriti medicinskom opremom. Umjesto toga, biblijski pristup uspoređuje fizičke znakove s funkcijama duše i duha. Ako osoba nepovratno gubi te funkcije, razumno je zaključiti da je istinski mrtva, piše Gotquestions.org.
Postoje slučajevi ljudi u komi ili vegetativnom stanju koji su se oporavili, čak i pokazivali znakove svijesti. Prema Bibliji, takve osobe nisu bile “istinski mrtve.” One su bile poput nekoga tko spava – duša je prisutna, ali nije svjesna okoline. Suprotno tome, kod osoba s dijagnozom moždane smrti, gdje mozak prestaje funkcionirati, a svijest i duh su odsutni, može se pretpostaviti da su duša i duh već napustili tijelo.
Može li se smrt prepoznati? Ovih šest znakova osjećaju ljudi 24 sata prije smrti
Smrt kao proces, a ne trenutak
Medicinska zajednica smrt danas smatra procesom, a ne trenutkom. Povijesno gledano, disanje je dugo bilo glavni kriterij života, dok se kasnije fokus premjestio na otkucaje srca. Danas se uz pomoć suvremenih tehnologija mjere disanje, rad srca i moždana aktivnost na razinama koje su oku nevidljive. To je dovelo do pojmova poput “kliničke smrti,” “biološke smrti” i “pravne smrti,” ovisno o kontekstu.
Biblijski, smrt je konačna – jednom kada duša i duh istinski napuste tijelo, to stanje se može preokrenuti samo Božjim čudom. Kada ljudi kažu da su “oživjeli nakon smrti”, zapravo nisu bili istinski mrtvi, nego vrlo blizu smrti. Isusovo odgađanje uskrsnuća Lazara do četvrtog dana nakon njegove smrti (Ivan 11,17) ukazuje na svijest o društvenim običajima koji su smatrali smrt službenom nakon tri dana.
Slično tome, Isus je prorekao da će biti u grobu “tri dana i tri noći” (Matej 12,40), iako je njegova smrt bila nepobitna jer su ga ubili profesionalni egzekutori (Ivan 19,33-34). Tri dana nisu bila potrebna kao dokaz, već su ispunila proročanstvo.
U stvarnosti, većina ljudi nema sumnji oko trenutka smrti. Međutim, rasprave se javljaju u slučajevima kada tijelo pokazuje znakove života, ali nema moždane aktivnosti.
Kršćani općenito odbijaju prekid života kod osoba u komi ili vegetativnom stanju, dok su stavovi podijeljeni oko slučajeva moždane smrti. Kod donošenja odluka, važno je poštovati svetost života i biti suosjećajan prema različitim mišljenjima.
