Neki psiholozi smatraju da smo uvjetovani onime što nam se dogodilo u djetinjstvu ‒ čime, u suštini, krivnju svaljuju na roditelje. Ali, kao kršćani, smatramo da sami odlučujemo kako ćemo reagirati na ono što nam se događa. Sami smo odgovorni.
Sveto pismo kaže da se Bog smiluje svojoj djeci (v. Ps 103,13). On ne krivi dijete koje osuđuje roditelja čiji su postupci vrijedni prijekora. Unatoč tome, zakon će neizbježno pokrenuti načelo sjetve i žetve, a Bog ne želi da njegova djeca na sebe svaljuju katastrofu. U većini će slučajeva biti oslobođena ako znaju za što se trebaju pokajati. Stoga Bog šalje dušebrižnike i potiče srca na pokajanje.
Malo je koristi od utvrđivanja grijehâ iz djetinjstva ukoliko iz toga ne proizlazi pokajanje. Stoga je pokajanje primarno sredstvo kršćanskih dušebrižnika u službi ozdravljenja.
Pokajanje je…
Pokajanje nisu ni osjećaji ni obilne suze. Pokajati se znači da nam je žao zbog toga što smo povrijedili Gospodina i bližnje onime što nam se nastanilo u srcu i što smo učinili; ono znači biti spreman umrijeti onome što smo bili, i omogućiti Bogu da nas promijeni u ono što On želi da budemo. Nije dovoljno uočiti grijeh i žaliti zbog toga, koliko god to bilo važno. Isto tako nije dovoljno pružiti i primiti oproštenje, iako je i to itekako važno. Ne, navike koje smo razvili kao reakciju na one koji su nas povrijedili moraju zaista biti usmrćene na križu. Mnogi u unutarnjem ozdravljenju shvaćaju potrebu za opraštanjem iz dubine srca, i za prihvaćanjem Božjeg oproštenja, ali se tu zaustavljaju! Na taj način „tvornica“ grijeha samo nastavlja proizvoditi grešne misli i postupke. Dva su navoda ključna kad su u pitanju rane zadobivene u djetinjstvu i srdžba koja proizlazi iz njih: „S Kristom sam razapet“ (Gal 2,20) te „smatrajte [grč. logidzomai] sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu“ (Rim 6,11).
Zamrzi grijeh
Kao djeca izložena pritisku razvili smo grješne uvriježene načine izlaženja nakraj s njime. Te je načine potrebno privesti k smrti na križu. Kako? Smatrajući ih mrtvima. Isus je umro na križu umjesto nas. I tako razapinjemo te grješne načine u sebi kajući se za njih i vjerujući (u srcu) kako je Isus već umro na križu zajedno s njima. (…)
Pokajanje znači dovoljno zamrziti grijehe i grješne strukture karaktera da, kad ih smatramo mrtvima, smrt zaista i nastupi, jer ih zaista više ne želimo. Zbog toga je sveti Pavao napisao: „Zazirite oda zla“ (Rim 12,9). Pokajanje je milosni dar. Tek kad nam Gospodin objavi koliko naš grijeh ranjava njegovo srce, i ranjava druge, možemo razviti dovoljnu mržnju da se obratimo Gospodinu i dopustimo mu da nam promijeni srce omogućujući tako da naši grešni postupci zaista budu razapeti s Njime.
Autori: John Loren Sandford i Mark Sandford „Oslobođenje i unutarnje ozdravljenje”/Kristofori.hr
