Savjest se definira kao dio ljudske psihe koji izaziva duševnu bol i osjećaje krivnje kada ju uznemiravamo, kao i osjećaje zadovoljstva i dobrobiti kada su naši postupci, misli i riječi u skladu s našim vrijednosnim sustavom.
Grčka riječ koja se prevodi kao „savjest“ u svim novozavjetnim slučajevima spominje se kao suneidēsis, što znači „moralna svijest“ ili „moralna savjesnost“. Savjest reagira kada su nečiji postupci, misli i riječi u skladu sa ili u suprotnosti od standarda onog što je ispravno i pogrešno.
Ne postoji hebrejski izraz u Starom zavjetu koji je ekvivalent riječi suneidēsis u Novom zavjetu. Razlog nedostatka hebrejske riječi za „savjest“ može biti židovski svjetonazor, koji je bio više grupni nego pojedinačni. Hebrej je sebe smatrao članom saveza zajednice koja se prema Bogu i Njegovim zakonima odnosi korporativno, a ne kao pojedinac. Drugim riječima, Hebrej je bio siguran u svoju vlastitu poziciju pred Bogom ako je hebrejski narod kao cjelina bio u dobrom zajedništvu s Njime.
Novozavjetni koncept savjesti jest više individualan po naravi te uključuje tri glavne istine. Prvo, savjest je Bogom dana sposobnost ljudskih bića da realiziraju samoprocjenu. Pavao nekoliko puta govori o svojoj vlastitoj savjesti kao „dobroj“ ili „besprijekornoj“ (Djela 23,1; 24,16; 1. Korinćanima 4,4). Pavao ispituje svoje vlastite riječi i djela, te otkriva da su u skladu s njegovim moralom i sustavom vrijednosti, koji se naravno temelje na Božjim standardima. Njegova savjest je potvrđivala integritet njegovog srca.
Drugo, Novi zavjet prikazuje savjest kao svjedoka nečega. Pavao kaže da pogani, iako nisu imali Mojsijev zakon, imaju savjest koja im svjedoči o prisutnosti Božjeg zakona zapisanog u njihovim srcima (Rimljanima 2,14-15). Također se poziva na vlastitu savjest kao svjedoka u tome da govori istinu (Rimljanima 9,1), te da se vladao u prostodušnosti i čistoći u njegovom odnosu prema ljudima (2. Korinćanima 1,12). Također kaže da mu njegova savjest govori da su njegovi postupci vidljivi i Bogu i svjedocima tuđih savjesti (2. Korinćanima 5,11).
Treće, savjest je sluga individualnog sustava vrijednosti. Nezreo ili slab sustav vrijednosti stvara slabu savjest, dok sustav vrijednosti koji je u potpunosti informiran stvara snažan osjećaj za ono što je ispravno i pogrešno. U kršćanskom životu, nečiju savjest može voditi neodgovarajuće razumijevanje biblijskih istina te može proizvesti osjećaj krivnje i srama nesrazmjerno trenutnim problemima. Sazrijevanje u vjeri jača savjest.
Ova posljednja uloga savjesti jest ono što Pavao naziva u svojim uputama vezano za jedenje mesa žrtvovanog idolima. Objašnjava da, budući da idoli nisu pravi bogovi, nema razlike u tome je li im hrana žrtvovana ili nije. No, neki su u korintskoj crkvi bili slabi u njihovom razumijevanju te su vjerovali da su takvi bogovi doista postojali. Ti nezreli vjernici bili su užasnuti pri pomisli na jedenje hrane koja je žrtvovana bogovima, zato što je njihova savjest bila upoznata s pogrešnim predrasudama i praznovjernim pogledima. Stoga, Pavao potiče one koji su zreliji u njihovom razumijevanju da ne prakticiraju svoju slobodu u jedenju ukoliko bi to uzrokovalo da savjest njihove slabije braće osudi njihove postupke. Pouka ovdje jest da, ako je naša savjest čista zbog zrele vjere i razumijevanja, ne smijemo dovesti do toga da se oni sa slabijom savješću spotiču o prakticiranje slobode koja dolazi sa čvršćom savješću.
Još jedno spominjanje savjesti u Novom zavjetu jest kada se govori o savjesti koja je „ožigosana“ ili učinjena neosjetljivom kao da je bila spaljena vrućim željezom (1. Timoteju 4,1-2). Takva savjest je otvrdnula i okorjela, ne osjećajući više ništa. Osoba s ožigosanom savješću više ne sluša njezine poticaje, te osoba može griješiti, prepustiti se i varati samu sebe misleći da je sve dobro s njezinom dušom, te se prema drugima ponašati bezosjećajno i bez samilosti.
Kao kršćani, našu savjest trebamo čuvati čistom kroz poslušnost Bogu i održavanjem našeg odnosa s Njime u dobrom stanju. To činimo primjenom Njegove Riječi, kontinuiranim obnavljanjem i mekšanjem naših srca. Budimo obazrivi prema onima sa slabom savješću, pokazujući im kršćansku ljubav i suosjećanje.
