Suvremeno doba je obilježeno idejom ljubavi, bilo da je ona prezentirana kroz umjetnost, glazbu, film ili društvenim pokretima.
To je vrijeme raznih televizijskih uradaka koji spajaju ljude koji se jedva poznaju. Političari vole svoju domovinu pa joj nanose štetu. Navijači se okreću protiv svojih klubova. Uglavnom obnažene pjevačice pjevaju o ljubavi, a djevojčice svaki njihov pokret i riječ upijaju i vjeruju kako je to upravo ona istina koja govori o stvarnoj ljubavi. Internet nam govori o nevjerojatnim ljubavima poznatih i preplaćenih zvijezda i njihovim vjenčanjima iz bajke da bi se ta ista ljubav nakon svega nekoliko mjeseci ugušila i brak se razvrgao.
Takva ljubav ne može biti kršćanska ljubav. Takva ljubav ne može biti ona istinska Kristova ljubav kojom on ljubi svoje stado. Pogledajmo što znači ljubav za kršćanina, odnosno za dionika Crkve. Apostol Pavao piše vjernicima u Rimu sljedeće: Nikomu ništa ne budite dužni, osim da ljubite jedan drugoga, jer tko ljubi bližnjega, ispunio je Zakon. (Rim 13,8)
Dug o kojemu Pavao govori, kada govori o ljubavi, jeste upravo ona ljubav o kojoj govori evanđelist Ivan kada kaže „Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni“. Ljubav koju nam je Bog podario kroz žrtvu svoga Sina ostaje među vjernicima kao dug kojega je potrebno neprestano vraćati Bogu. Način na koji se dug vraća jeste djelovanje iz ljubavi prema Crkvi ali i svim ljudima. Isus o tome govori sljedeće: „Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednome od ove najmanje braće“. Tu primljenu neiscrpnu i apsolutnu ljubav vjernici vraćaju u obliku duga koji je ujedno i žrtva kojom neprestano prinosimo sebe Bogu.
Pavao dalje piše da je svatko tko ljubi bližnjega ispunio Zakon. Zakon o kojemu je ovdje riječ jeste također i onaj koji kaže „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!“. Ispunjenje Zakona nije samo u toj, drugoj zapovijedi jer Zakon je skup pravila koje su ukorijenjene u dvije zapovijedi ljubavi. Prva zapovijed kaže: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom!“. Kada se prva zapovijed u potpunosti poštuje, tek tada možemo – ucijepljeni u toj neiscrpnoj ljubavi – voljeti člana Crkve, člana obitelji, poznanika ili čak neprijatelja (Lk 6,27-36). Ove dvije zapovijedi su Zakon koji svaki vjernik mora poštivati. Jakovljeva poslanica taj Zakon naziva Kraljevskim zakonom (Jak 2,8), jer vjernici su Kraljevsko svećenstvo te svećenici prinose žrtvu, a u ovome slučaju žrtva je upravo naše grješno biće.
Ljubav na koju nas Krist poziva jest odgovor na Njegovu ljubav. To je ono što smo dužni svakome članu naše zajednice, bez obzira bio on mlad ili star, nedavno kršten ili prezbiter – ljubav uvijek i zauvijek mora biti dio kršćanskih zajednica, jer ona potječe iz same ljubavi Boga prema čovjeku. Ukoliko u zajednici nedostaje ljubavi tada će zajednica stagnirati u duhovnom rastu, padat će u očima ljudi izvan Crkve i postat će mjesto bez stvarne prisutnosti Isusa Krista.
Kršćani za dobrobit Crkve trebaju ozbiljno uzeti Pavlovu rečenicu: „Nikome ništa ne budite dužni, osim da ljubite jedan drugoga…“. Ako pomislimo da nekome nismo dužni pružati ljubav, tada dolazi do problema s razumijevanja kršćanskoga poslanja. Naime, kršćani su poslani da budu ljubav u svijetu, poslani su da donesu ljubav ljudima koji je nemaju, no ako ta ljubav nije prisutna u zajednici tada ta zajednica nikako neće biti koristan dio Kristova tijela – Crkve. Tada takva zajednica ne može pružiti ljubav svijetu jer u samoj zajednici takve ljubavi nema. Uistinu, čovjekov dug prema Bogu jest upravo ta čista i božanska ljubav.
Pavao je u Prvoj poslanici Korinćanima ovako opisao ljubav prema prijateljima, obitelji, Crkvi i društvu općenito:
„Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.“
Stoga možemo zaključiti da ljubav koju sekularni svijet prezentira kroz medije i razne društvene pokrete u sebi ne sadrži onu ljubav na koju su vjernici pozvani. Ljubav iz vremena hipijevskog pokreta ili ljubav iz modernih televizijskih emisija te pop pjesama nije ona ljubav koju dugujemo bližnjima.Ta ljubav je ograničena onoliko koliko je ograničeno naše biće i nikada neće biti ništa više od trenda ili faze.
Vječna, stvarna i apsolutna ljubav nalazi se jedino u Kristu. Njegova ljubav, kojom je u potpunosti predao sebe, jeste upravo ona ljubav na koju su vjernici pozvani. Ljubav koja u sebi sadrži vjeru, odricanje i predanje jeste Bogu ugodna žrtva, to je ljubav koja reflektira spasenje i vječni život. To je ljubav prema ljudima koju dugujemo Bogu kao zahvalu za spasenje.
Autor: Almir Pehlić
